Istina o koroni, istina o životu

U cirkusu zvanom korona, koji je uspio naše živote uglavnom preokrenuti naopačke, primjećujem da imamo različite strahove, a s tim i različite percepcije cijele situacije.

Strah od virusa

Ljudi koji se boje novog koronavirusa većinom imaju neograničeno povjerenje u sustav, pogotovo zdravstveni, vjeruju da su mjere koje je odredio sustav opravdane i da će te iste mjere prije ili kasnije eradicirati virus. Ili ga barem ograničiti, na primjer lijekovima ili cjepivima. Tim su ljudima smrtni neprijatelji ljudi koji mjere ne poštuju jer se virusa ne boje. Tu su i ljudi koji sumnjaju u svemogućnost sustava, ti su u najgoroj situaciji, no na putu su da otkriju kako se zapravo mogu sami brinuti o svom zdravlju. Ljudi koji se boje novog virusa, boje se virusa i bakterija općenito, i vrlo vjerojatno će prije ili kasnije shvatiti da im nikakav sustav ne pomaže, jer će se malih opasnih patogena bojati zauvijek, svugdje će ih“ vidjeti“ i svi drugi ljudi oko njih će im biti prijetnja. No, postoji mogućnost da neki ljudi imaju toliko povjerenja u sustav da će njihov strah nestati čim stožer objavi da je virus pod kontrolom, bez obzira može li ga zdravstveni sustav zaista staviti pod kontrolu.

Strah od gubitka slobode

Ljudi koji se ne boje virusa, ni jednog, pa ni nekog novog, bilo da imaju toliko povjerenja u svoj imunološki sustav, bilo da vjeruju da virusi uopće ne postoje, što opet dovodi do povjerenja u prirodni imunitet, imaju sasvim drugačiju percepciju života, pa i korona cirkusa. Oni nemaju potrebu bezuvjetno oslanjati se na sustav jer, osim u iznimnim slučajevima, sustav im ne treba, u smislu da ga puno manje opterećuju. Oni u svom uvjerenju ne vide da ikoga ugrožavaju jer podrazumijevaju  da i drugi ljudi imaju svoj imunološki sustav koji bi ih trebao štititi ako se brinu o njemu. No, većina ovih ljudi trenutno živi u strahu od oduzimanja slobode da sami odlučuju o svome tijelu, zdravlju, pa i kretanju, zapošljavanju i općenito načinu života.

Svatko u svojoj iluziji

Uzmimo da i jedni i drugi ljudi iz opisa žive u iluziji koja je svakome od njih najstvarnija, i ne razumiju onu drugu iluziju. Bez obzira je li to iluzija ili stvarnost, svatko živi u svome svijetu. Pri tome bi svatko trebao dopustiti drugima da žive u svojoj iluziji jer nitko ne može utvrditi koja je iluzija stvarnija ili jedina moguća – svaka je stvarna za sebe. Dolazimo do problema da ljudi jednog uvjerenja ugrožavaju ljude drugog uvjerenja. Ljudi koji se boje virusa su uvjereni da je svatko u njihovoj blizini prijetnja jer svatko nosi viruse, a pogotovo su prijetnja oni koji se virusa ne boje pa se zato, po uvjerenju prvih, ponašaju „rizično“. Oni koji se boje gubitka slobode uime navodnog općeg dobra nikome ne oduzimaju pravo da se zaštite čime god sami željeli, no, ne na štetu svoje vlastite slobode.

Oni koji se boje virusa i oni koji se boje gubitka slobode kao da stoje narazličitim stranama i boje se jedni drugih, a od straha svih nas, odnosno sukoba među nama, najviše koristi ima netko treći. To su oni koji se ne moraju bojati niti virusa niti oduzimanja sloboda. Oni su svoj položaj osigurali novcem, ali i moćima koje im daje masa uplašenih i posvađanih ljudi. Želimo li im i dalje davati razloge za stezanje obruča? Želimo li i dalje hraniti njihovu moć?

Možemo li bolje?

Možemo li shvatiti strahove drugih ljudi, imati razumijevanja za njihova razmišljanja, odluke i postupke? Možemo li se kroz razumijevanje osloboditi vlastitih strahova? Možemo li se kroz razumijevanje ujediniti i stvoriti bolji svijet za svih nas? Jer, kako vidimo, sve je zapravo u našoj percepciji svijeta.

Mislim da je čovječanstvo došlo do ove točke jednostavno zbog razvoja u takvom smjeru, a ne zato što ga je netko, neka elita, gurala u to. Jednostavno je sav razvoj koji sami pokrećemo svojim djelima svakodnevno, išao u smjeru komfora, a da se zanemarivala stvarna dobrobit za čovjeka i čovječanstvo. Na nekoj smo se točki počeli odvajati od logike prirode i tražiti nekakvu nadmoć ili vječnu mladost. Pogledajte što nam je uzor dobrog života: okružujemo se otrovnim materijalima u svojim prebivalištima, jedemo otrovnu hranu, koristimo predmete od otrovne plastike, ovisnost o televiziji i tehnologiji zovemo zabavom, a svoje tegobe liječimo otrovnim farmaceutskim lijekovima… Onda su tu još i cjepiva koja bi trebala iskorijeniti, ili barem ograničiti sve moguće bolesti, makar za cijenu novih bolesti koje ugrožavaju pojedinca – ali važno da nisu zarazne.

Leži li u cjepivima prastara želja čovjeka za vječnom mladosti, odnosno vječnim zdravljem? Može li čovjek zaista živjeti bez bolesti? Što je zapravo bolest? Je li to zaista posljedica vanjskih patogena, ili je možda tek reakcija tijela na razna trovanja, na način života? Medicina je napredovala, nikad više lijekova i cjepiva, a ljudi sve bolesniji… Imamo li još pravo na prirodan imunološki sustav, imamo li pravo na bolest kojom se tijelo prirodno rješava različitih otrova?

Navodno je naše društvo stiglo do točke kada „si više ne možemo priuštiti da svojim ponašanjem ugrožavamo druge, pogotovo starije i slabije“. Pitanje je, treba li zaista na takav način brinuti o slabijima – ugrožavanjem zdravlja onih koji su tek na početku života? Što time dobije pojedinac, kako to utječe na zdravlje čovječanstva?

Na kraju nas sve čeka smrt. Pitanje je samo, hoćemo li je dočekati prestrašeni, usamljeni, zatočeni, ili slobodni, sretni, u društvu naših najbližih?

Sustav nam obećava „novo normalno“ i pri tome misli na distancu, maske i rukavice, mjerenje temperature, cijepljenje, zdravstvene putovnice – znači POTPUNU kontrolu pojedinca na SVAKOM koraku, ali i konstantan strah od novih virusa čime će tu kontrolu održavati.

Možemo li promijeniti „novo normalno“? Možemo li osvijestiti prave vrijednosti čovjeka, vratiti povjerenje u moć prirode i vlastitog imunološkog sustava, vratiti povjerenje u prirodni ciklus života, povjerenje u život?

Proljeće je tu. Podsjeća nas na novi život. Budimo kao sjeme, kao milijarde sjemenki koje se bude svako proljeće. Probudimo se, kao pojedinci i kao čovječanstvo, zovu nas svjetlost i toplina sunca. Zamislite taj naboj, tu enormnu, nezadrživu energiju koja se odaziva na poziv svjetlosti. Pozovimo i one koji bi u iluziji tame možda prespavali preporod, a time i mogućnost osviještenog kreiranja stvarnosti. Svjetlost i toplina nas zovu na buđenje, na probijanje vlastitog oklopa inertnosti i komfora. Vrijeme je da se riješimo svega nebitnoga i započnemo novi život, jednostavno i iskreno: živjeti život između rađanja i smrti.

Autorica: Zlatka Šintić Knapič