Kategorija: Roditeljstvo

Učenici nižih razreda osnovnih škola u Hrvatskoj trebali bi se, odlukom Nacionalnog stožera Civilne zaštite (NS CZ), vratiti na nastavu u školske ustanove u ponedjeljak, 11. svibnja. Nastava bi se trebala odvijati prema pravilniku Upute za sprječavanje i suzbijanje epidemije COVID-19 za ustanove ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te osnovnoškolske ustanove kojeg je propisao Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ).

Nedavno nas je zadesila, opravdano ili ne, vrijeme će pokazati, situacija zvana “online nastava” zbog pandemije. Nismo bili spremni. Ni mi kao roditelji, niti nastavnici kao oni koji bi tu nastavu trebali održavati. Prvih je tjedan dana prošlo u snalaženju, prilagođavanju, tehničkom uhodavanju. Mislili smo da će petnaest dana proći relativno bezbolno. Ali onda je krenula neizvjesnost. Online nastava se produljuje i situacija se značajno zakomplicirala. Vapaji roditelja, čak i onih visoko obrazovanih, angažiranih, energičnih, spretnih, koji su sate i sate provodili “u nastavi” s djecom postali su sve češći i sve glasniji. Možemo li išta tu učiniti, osim prigovarati na društvenim mrežama? Možemo.

Mnogi javno posramljivanje koriste kao odgojnu metodu. Odnosi se to kako na roditelje, tako i na odgojitelje i učitelje u odgojno-obrazovnim ustanovama. Priznajmo sami sebi, svi smo više puta izgovorili i čuli nekoga da u javnosti kaže “kako te nije sram?” ili “sram te bilo!”. Ili možda “dobar budi”, “zločest si” i tome slično. Ovdje već zalazimo i u etiketiranje, ali u svakom slučaju se radi o posramljivanju djeteta. Pamtim mnoge situacije u kojima je odgojiteljica ili učiteljica čak i uz prizvuk sarkazma znala izvući dijete pred razred pa vrijeđati: “Pogledajte što si je napravio, smočio rukave do lakta! Kako si samo tako smotan?” ili “Tko zna što si radla kad ti je bilježnica ovako neuredna! Pogledajte ovu bilježnicu!”

Kad se nekom spomene obrazovanje kod kuće ili homeschooling, mnogi ga zamišljaju kao doslovno preslikavanje školskog okruženja kod kuće. Nastava koja započinje ujutro oko 8:00, djeca sjede za stolom u kuhinji ili blagovaonici i marljivo rade do odmora, nakon čega se sve opet nastavlja do oko 13 ili 14 sati. I nakon toga je gotova “kućna nastava” za taj dan.

Tražili smo NEOVISNE STUDIJE, tražili smo PRIJAVLJIVANJE NUSPOJAVA, TRANSPARENTNIJI SUSTAV, tražili smo ODGOVORNOST PROIZVOĐAČA, tražili smo ODGOVORNOST LJUDI koji potpisuju te zakone umjesto da ju prebacuju na sustav – a dobili smo PRIJETNJE ZATVOROM??!!

Prenosimo, uz autoričinu dozvolu, urednički dotjeranu objavu na društvenim mrežama jedne majke koja je iselila u Njemačku i iznijela svoje prve dojmove o susretu s odgojno-obrazovnim sustavom drugačijim od onog koji poznaje.

Autorica: Hrvatska učiteljica bez cenzure – Bernarda Jug

KAOS AGRESIVNE KVAZI-REFORME „ŠKOLE ZA ŽIVOT“

Tresla se brda, punili se nečiji džepovi, a rodio se kaos. Onaj tko sije kaos, taj sije strah.

Niti oni koji su nam napravili ovaj kaos s kvazi-reformom nisu spremni za ovu novu školsku godinu. I oni su u kaosu. Ja ću raditi svoju reformu kakvu uvijek radim, bavit ću se Čovjekom, a gluposti prepuštam birokratima koji su u školstvo i u ministarstvo zalutali.

U Italiji postoji pokret Basta compiti! (Dosta zadaća!) koji se zalaže za rasterećenje učenika od zadaća, pogotovo tijekom zimskih i ljetnih praznika. Nedavno je u istoimenoj grupi na Facebooku podijeljena objava na kojoj je fotografiran zadatak koji su dobili devetgodišnjaci i odgovor ujaka koji je svom nećaku pokušao pomoći u rješavanju.

Kad ste posljednji put vidjeli hrpu djece na javnom dječjem  igralištu? Ja se ne sjećam. A svakodnevno prođem pored jednog. Ponekad zateknem  usamljenu  majku  ili baku s jednim djetetom, ali brzo odustanu. Jesu li zaista za izostanak djece na igralištima kriva računala, tableti i pametni telefoni? Zašto se djeca nerado igraju na današnjim igralištima koja sva sliče jedna drugima i sigurna su do te mjere da su nezanimljiva?