Potpuno je suludo i protivno svim zakonima da država roditeljima oduzima pravo na odluku za tako važan postupak koji može djetetu promijeniti život zauvijek! Potpuno nelogično je da država traži od roditelja da žrtvuje svoje dijete za dobrobit drugih!


Svojeg prvog sina rodila sam prije deset godina. Trudnoća je prošla bez poteškoća. Jela sam što mi je tijelo tražilo, s tim da sam već prije živjela prilično zdravo. Izbjegavala sam sve umjetno, dodatke prehrani, čak i ultrazvuk. Detaljno sam proučila porod i dojenje, barem sam tako mislila, a željela sam da sve prođe što prirodnije, kako je uglavnom i bilo.

U zemlji u kojoj sam rodila tada nije bilo cijepljenja u rodilištu, nego tek s 3 mjeseca. O cjepivima sam tek načula nešto da nisu baš bezazlena, ali da su obavezna. Znala sam da prijateljica ima prijatelje pedijatre koji ne cijepe svoju djecu, kao i neke moje prijateljice. Nisam bila previše pametna da se na vrijeme informiram. No imala sam sreću. Odgodili smo cijepljenje zbog godišnjeg odmora pa su nas naknadno zvali i pitali želimo li ih cijepiti. O! To mi je bila prilika za istraživanje!

Tada sam iskopala podatke da cijepljena djeca češće imaju  alergije, da je jedna od mogućih nuspojava i sama bolest protiv koje se cijepi, a jedna od mogućih je i smrt. Iznenadila me dvojba oko učinkovitosti cjepiva, a i čudni sastojci u cjepivima. Iako nisam puno znala o “strašnim zaraznim bolestima” bila sam spremna za odluku. Postavila sam si pitanje: Što bi me više pogodilo, da mi sin strada od neke od tih bolesti koje mogu “naići”, ali ne moraju, ili da strada od strane tvari koja će mojom privolom biti ubrizgana u njegovo tijelo, ne zna se sigurno hoće li ga zaštititi, a može i naštetiti?

Odgovor je za mene bio jasan tada kao i danas: imam puno više povjerenja u prirodu i njezine zakone, nego u čovjekove izume. Cjepivima sam rekla: “Ne!”. Svima. Za svako moje dijete, njih četvoro. I za zadnje, iako tu počinje drugačija priča zato što je rođeno u Hrvatskoj. Primili su jedino “vitamin” K, vjerojatno svi. Za starije nigdje nije niti zabilježeno, nismo niti znali, a za zadnje dijete nisam imala dovoljno informacija pa sam, nažalost, dopustila da ga primi. Ali cjepiva za “imunizaciju” – ne.


Jesam li ikad požalila? Nisam. Ne znam “što bi bilo kad bi bilo”. Možda sam u krivu. Vrijeme će pokazati. 

Prvih je deset godina, ukratko, prošlo ovako: Moja djeca nikada nisu neutješno plakala, niti su imala grčeve, niti neobjašnjiva ponašanja. Dojila sam ih i uredno su napredovala, nekad čak bolje nego njihovi vršnjaci. Nikada nismo “obilazili” liječnike i bolnice. Nikada nismo jurili na hitnu zbog izvanrednog stanja. Nikada nisu imala konvulzije iako ne spuštamo visoku temperaturu antipireticima. Nikada se nisu neobjašnjivo razboljela. Nikada nismo vrtili antibiotike “u krug”. Jedan sin je imao ekcem (atopijski dermatitis, lokalno) za kojeg nikad nismo saznali od čega je, ali baš taj sin najlakše podnosi bolesti i još nikad nije dobio antibiotik. Najstariji sin je bio “žrtva” mog neznanja i nekoliko antibiotika (upala uha, očiju, grla) prije nego što sam naučila na vrijeme prepoznati bolesti i reagirati. To znači, dovoljno tekućine, velike doze vitamina C, čišćenje nosića, domaći čajevi za iskašljavanje… I smirenost i povjerenje u tijelo. Trudimo se jesti zdravo, lokalno, izbjegavati slatkiše, provoditi vrijeme aktivno i na suncu, podizati imunitet, a ne rušiti ga. 


Jedan sin jednom je imao reakciju na antibiotik, visoku temperaturu, jak osip po cijelome tijelu. Liječnici su rekli da je kriv “enterovirus”, što laboratorijski nalazi nisu potvrdili, ali su nas svejedno samo poslali kući. Spasio nas je vitamin C. I s tim iskustvom sam izgubila još onu mrvicu povjerenja u liječnike i njihovo “liječenje”. I preventivne mjere.

Smatram da je za zdravlje najvažnije stanje mikrobioma – crijevne flore, bakterija i enzima u tijelu -, a taj se prenosi s majke na dijete tijekom poroda, dodirom kože na kožu, dojenjem. To, po meni, znači da dijete ne može imati “manje dijagnoza” od svoje majke. Ako naslijeđenom mikrobiomu dodamo pokoji antibiotik, npr. pri porodu, stanje u trudnoći, npr. vaginalete, carski porod itd., zdravstveno stanje djeteta ne može biti bolje od majčinog.
I onda se sjetim! Do 2,5 godine starosti sam dobila toliko antibiotika da su mi na kraju izvadili krajnike. Mliječni zubi su mi svi pocrnjeli. “Oduvijek” imam iskrivljenu kralježnicu (skoliozu) i bolove u križima cijeli život. I uredno sam cijepljena po tadašnjem kalendaru. Nije li zanimljivo da od četvero djece nitko ništa od toga nije “naslijedio”? 

Imam i atopijski dermatitis, pojavio mi se u odrasloj dobi. Sada više ne jedem gluten pa ga držim pod kontrolom. No, atopijski dermatitis ima povremeno i jedan od sinova, a možda će svi imati isti problem nekad kasnije u životu. Upravo to je za mene upozorenje da cijepljenje moje djece vrlo vjerojatno ne bi prošlo sasvim glatko, bez posljedica. Atopijski dermatitis se pojavljuje na koži, no on je znak nečega što se događa u tijelu i svakako je povezan sa stanjem crijeva. 


Predlažem majkama da pogledaju svoje zdravstvene kartone i usporede svoje bolesti i probleme s datumima cijepljenja. Ja ne vjerujem u onu izreku, “i mi smo cijepljeni pa nam ništa nije”. Zapravo, imamo dokaze da nije tako.

Zašto ovo pišem?  

Zato što želim bolje sutra za našu djecu. Potpuno je suludo i protivno svim zakonima da država roditeljima oduzima pravo na odluku za tako važan postupak koji može djetetu promijeniti život zauvijek! Potpuno nelogično je da država traži od roditelja da žrtvuje svoje dijete za dobrobit drugih! I potpuno neprirodno je da država pokušava štititi bolesne na način da žrtvuje zdravu djecu. Jer rizik postoji!

Autorica: Z.Š.K.