Kad ste posljednji put vidjeli hrpu djece na javnom dječjem  igralištu? Ja se ne sjećam. A svakodnevno prođem pored jednog. Ponekad zateknem  usamljenu  majku  ili baku s jednim djetetom, ali brzo odustanu. Jesu li zaista za izostanak djece na igralištima kriva računala, tableti i pametni telefoni? Zašto se djeca nerado igraju na današnjim igralištima koja sva sliče jedna drugima i sigurna su do te mjere da su nezanimljiva?

Nema pijeska, nema grančica, nedefiniranih puteljaka, prirodnih “rekvizita”, stijena, hrpica zemlje, balvana. A tek voda! Kako je voda dobro sredstvo za igru!

Mnogi su roditelji sretni što im dijete “može boso trčkarati po antistres podlozi i neće morati s njihovih stopala otresati pijesak ili kamenčiće”, drugima je baš odlično što “se tako ne zaprljaju i minimalna je opasnost od ozljeda”. Neće se zavući u pješčanik u kojem su “vjerojatno bile mačke ili psi” pa nema opasnosti od neke zaraze.

Je li fizička ozljeda i čistoća jedino čime se moramo voditi kad dizajniramo dječja igrališta i općenito dječju igru? Nije li nam cilj da se djeca potpuno senzorno stimuliraju? Griješimo li ako smo podlegli općoj histeriji sigurnosti i prevencije pa i po cijenu destimuliranja pravilnog  tjelesnog, senzornog, motoričkog, spoznajnog i emocionalnog razvoja djece?

Današnja dječja igrališta udovoljavaju sigurnosnim zahtjevima. Ali ne i razvojnim zahtjevima djece. Susan Herrington, profesorica na Sveučilištu British Columbia na odsjeku  za dizajniranje parkova, tvrdi da u dvadeset i pet godina promatranja dječjih igrališta nikad nije vidjela da se ijedno dijete poigralo spužvastom, nadasve sigurnom, igrom križić-kružić koja se može naći na mnogim današnjim igralištima.

Ta igra u gotovim tunelima, klackalicama, ljuljačkama, sa zadanim smjerom kretanja, bez dodatnih mogućnosti za izmjene i stvaranje, za doticaj s raznim teksturama, poput pijeska, grančice, kamenčića, za balansiranje, osvješćivanje opasnosti i preuzimanje odgovornosti za njeno izbjegavanje, neminovno zaglupljuje našu djecu, najgrublje rečeno.

Naše današnje robovanje sigurnosnim zahtjevima i strahovanje od ozljeda i mogućih tužbi idu toliko daleko da na djecu stavljamo sve moguće štitinike, uključujući i kacige, za igru na igralištu.

Na brojnim web sajtovima namijenjenima roditeljima naći ćete savjete kako stimulirati senzornu integraciju djeteta te mu, najčešće u umjetnom okruženju doma, vrtića ili škole, ponuditi razne predmete poput vate, brusnog papira, spužve ili senzorne slikovnice, naravno, postupnim uvođenjem jednog po jednog poticaja. Sve je to u redu, ali dijete mora imati dodir s prirodnim materijalima i imati priliku samostalno kreirati igru na otvorenom, u poticajnom okruženju. A sama je priroda dovoljno poticajna. Uz uvjet da niste helikopter-roditelj.

Zašto je kod male djece bitna senzorna integracija?

Sve do dobi od sedam godina, mozak je primarno aparat za senzornu obradu. To znači da on nešto osjeća i direktno iz osjeta dobiva značenje. Malo dijete ne razmišlja puno o stvarima oko sebe – uglavnom je usmjereno da ih osjeti i da se kreće s obzirom na te osjete.

Njegovi prilagođeni odgovori su više mišićni ili motorički nego mentalni. Prvih sedam godina života naziva se razdobljem senzomotoričkog razvoja. Kako dijete postaje starije, mentalni i socijalni odgovori zamjenjuju neke od ovih senzomotoričkih aktivnosti. Međutim, mentalno i socijalno funkcioniranje mozga zasniva se na senzomotoričkoj obradi. Integracija osjeta koja se pojavljuje u pokretima, govoru i igri osnova je kompleksnijoj integraciji osjeta koja je potrebna za čitanje, pisanje i dobro vladanje.

Zakidanjem djece za senzorne doživljaje radimo veliku grešku i usporavamo senzomotorički razvoj djeteta, a onda krenu  problemi s govorom, grubom i finom motorikom, emocionalnim i spoznajim razvojem pa se pitamo “što se dogodilo”? Da, past će koji put, ogrebati se, udariti, sudariti. Ali u krajnjoj liniji, ništa im neće biti i nešto će iz toga, jednostavno rečeno, naučiti. Naravno, opet uz uvjet da ne paničarite oko svake sitnice.

U svijetu je, srećom, svijest o neprikladnosti današnjih modernih dječjih igrališta sve veća i nastao je pokret koji se na engleskom naziva Adventure Playground Movement. Igrališta kakva promiče ovaj pokret ponekad se nazivaju i Junk Playgrounds ili igrališta sa smećem, koja podrazumijevaju kutije, stare gume, koloture i sve relativno bezopasne svakodnevne predmete koji potiču dječju maštu, kretanje, dodirivanje, planiranje, zamišljanje, koordinaciju.

I zato, prezadovoljna sam gledala nedavno kako se moja trogodišnja unučica veselo priključila svojom mami u pranju tepiha na dvorištu: voda, bose nožice, četka u ruci…i nered!

Autorica: Suzana Peša Vučković

Izvori:

https://www.atlasobscura.com/articles/playworkers-ph-ds-and-the-growing-adventure-playground-movement

https://mapiranjetresnjevke.com/kvartovi/gredice/djecja-igralista/

http://www.djecjaposla.com/zasto-je-senzorna-igra-vazna-za-dijete-i-koju-najvecu-pogresku-prilikom-nje-ne-smijete-napraviti/