Donosimo transkript dijela razgovora s dr. Stefanom Montanarijem, talijanskim farmaceutskim stručnjakom koji zajedno sa suprugom Antoniettom Gatti vodi tvrtku Nanodiagnostics u kojoj, između ostalog, analiziraju i cjepiva.

S.M. : Želite da vam kažem čega ima u cjepivima?

Moderatorica: Da, imaš malo vremena, ali se nadam da ćeš uspjeti.

S.M. Ne, u malo vremena ne, ali morate razumjeti. Pojednostavit ću da biste razumjeli. Dakle, imate veliki lonac u koji se stavljaju razni sastojci. U njemu su organske tvari i tu se lako mogu razviti kolonije bakterija, gljivica i drugih „prljavština“. Treba izbjeći da se to dogodi. Što se onda radi?

Dodaju se soli žive. Dakle, nema, NEMA nijednog cjepiva koje nema u sebi živu. Kada čujete genijalca poput Beatrice Lorenzin koju ja ne priznajem kao našu ministricu jer nije izabrana po Ustavu…

Kada čujete neke likove, kao što je prof. Burioni, kojeg ste sigurno puno puta čuli, da kaže kako u cjepivima nema žive, to je otvoreno priznanje neznanja. Treba poznavati farmaceutsku tehniku. tj. kako se rade lijekovi. A oni to ne znaju. Dobro. Sva cjepiva sadrže živu. SVA. NIJEDNO nije izuzeto!

Kad se cjepivo stavlja u bočicu, pokušava se živu odstraniti, no tehnički nije moguće ukloniti ju potpuno. Dakle, živa je uvijek u cjepivu. Uvijek. Štoviše, jedna njemačka grupa nedavno je objavila rezultate istrage odnosno analize 16 cjepiva i 16 puta je pronađena živa. A 15 puta uran. Samo da znate.

Idemo dalje, poslije ću vam objasniti zašto je živa važna…ono što mi radimo zadnjih 15 godina, moja supruga radi mikroskopske analize, a ja gledam rezultate kao ljekarnik. Diplomirao sam farmaciju, ja sam specijalist za lijekove. Ljudi misle da je ljekarnik trgovac, on to može biti, ali on je specijalista za lijekove.

Dakle, ja znam kako se rade lijekovi, znam što se radi tijekom proizvodnje lijekova.

S.M. Dakle…prije 15 godina sveučilište u Meinzu dalo je supruzi i meni da analiziramo cjepiva koja su oni davali svojim pacijentima. Što se događalo? Kada su ubrizgavali cjepivo, na ruci pacijenta napravila bi se kvržica, tvrda i bolna, koja se nije povlačila, osoba bi imala temperaturu i nije se osjećala dobro. Nije im bilo jasno zašto. Nisu bili toliko umišljeni kao naši Talijani, i zato su nam dali cjepiva na analizu. I u cjepivu i u kvržici bili su fragmenti nekog materijala. Komadići! Komadići metala!

Nešto kasnije sveučilište u Parmi poslalo nam je djevojku koja je pripremala diplomski rad. S njom smo analizirali 19 različitih cjepiva. U svima njima našli smo komadiće čelika, titana, volframa, silicija, olova, svega pomalo…u svih 19 cjepiva. Poslije smo, malo pomalo, sve o svom trošku, a koštaju nas cijelo bogatstvo te analize, vi nemate pojma koliko nas koštaju… do prošlog petka analizirali smo 33 uzorka cjepiva. Neka cjepiva samo jednu bočicu, druga u više uzoraka, kao na primjer cjepivo protiv gripe jer se svake godine mijenjaju. Sva su bila kontaminirana.

Što rade te čestice? One su tzv. nanopatologije – to je ono što mi otkrivamo i proučavamo, na svjetskoj razini. To vi Talijani ne znate. Kao što ne znate ni to da je moja je žena svrstana među 32 najveća znanstvenika na svijetu. Vi to ne znate. Eto, vidite, kći moga prijatelja kaže „On dobiva pljesak, ali prava znanstvenica je ona.“ I to je istina! To kaže dijete, a vi ste odrasli pa to ne kažete.

Dakle…Što se događa s tim tvarima? Ubrizgaju se i mogu imati različite sudbine. Na primjer, mogu se distribuirati po cijelom organizmu. U tom slučaju nema klinički vidljivih reakcija. Rasprše se posvuda. Malo ih je, jer je cjepivo mala doza. Može se, pak, dogoditi da se, kao kod onih Nijemaca, zaustave na mjestu uboda i naprave kvržicu. To se, ne znam zašto, posebno vidi kod veterinarskih cjepiva. Veterinari su nam znali reći da se kod mačaka na mjestu uboda stvori kvržica i poslije se ondje razvije karcinom. Sljedeća je mogućnost da završe u mozgu. A to je zaista peh. Kad završe u mozgu, izazovu jako brzu reakciju. Doslovce za nekoliko sati. Naime, ja ubrizgam injekciju, i nakon par sati već imam reakciju. Dijete koje me je prije sliijedilo pogledom, više ne slijedi, ako sam prije bacio nešto, dijete se osvrtalo u smjeru zvuka, a sada se više ne osvrće. Ako se radi o nešto starijem djetetu koje se više ne odaziva na svoje ime, dakle, to je nešto što se može dogoditi odmah. No može se dogoditi još nešto. Malo kompleksnije.

Te čestice završe u crijevima. Zajedno s tim česticama je i živa. U crijevima se nalazi većina onog što nazivamo mikrobiom. To je skup mikroorganizama, bakterija, koje mi imamo pretežno u crijevima. Te bakterije su nam neophodne, imaju nebrojeno mnogo funkcija, mi im dajemo toplinu i hranu, a one nama za uzvrat stvaraju enzime. Što su enzimi? To su pojačivači kemijskih reakcija. Svake sekunde se u našem tijelu dešavaju milijarde kemijskih reakcija. Da bi se te reakcije događale u kratkom vremenu, jer našem tijelu treba da se to događa brzo, ne možemo čekati dva sata, već milijarditi dio sekunde, za to nam služe enzimi. Oni su katalizatori. U kemiji to znači onaj koji pospješuje kemijsku reakciju. Što su ti enzimi? To je spoj dvaju proteina. Oni imaju spoj…nastojim stvarno maksimalno pojednostaviti…imaju jako mali kemijski spoj koji je građen od sumpora i vodika. Živa zamijeni vodik pa više nemamo SH, nego SHg tj. spoj sumpora i žive. Enzim koji na mjestu vodika ima živu više ne funkcionira.

Što se događa? Događa se da se te kemijske reakcije koje su nam neophodne za funkcioniranje mozga više ne zbivaju. Ili, umjesto da se dogode u milijarditom dijelu sekunde, događaju se u dva sata. A to nam više ne koristi. Dakle, ako je to došlo do mozga, može nam odmah dati reakciju, kao npr. autizam.

Može nam izazvati nemir, probleme koncentracije, teškoće u učenju, ovisi o tome gdje će pogoditi. Jer mozak je ekstremno složen. On je kao klavijatura, evo, glazbenik mi može to potvrditi, ima puno tipki, i ovisno gdje udarim dobit ću različiti ton, reakciju. Ton može biti isti, ali i viši, niži, možemo dobiti akord, različite zvukove. I dobijem ih odmah.

Ako, međutim, to dođe u crijevo, reakcija se može dogoditi nakon više mjeseci. Ja već imam određenu rezervu enzima, moj mikrobiom počinje pomalo zamjenjivati vodik živom. U konačnici ću dobiti istu posljedicu, tj. autizam ili neku drugu poteškoću, ali na dva različita načina, ovisno o tome gdje je živa otišla. Na kraju je melodija jednaka. Ali, u prvom slučaju je trebalo samo 2 sata, a u drugom je bilo potrebno 3 mjeseca. Eto, to je ono što nalazimo u cjepivima.

Nažalost, cjepiva se ne kontroliraju! Ono što mi vidimo može vidjeti svatko tko zna rabiti mikroskop i tko je u stanju razumjeti ono što vidi. Jer ako vidim, a ne znam objasniti što vidim, to je isto kao da čitam knjigu na kineskom. Vidim korice, slike, znakove, ali ne razumijem što piše. Stoga bi trebalo da ta gospoda imaju toliko poniznosti da dođu i nauče. Nama su trebala desetljeća da naučimo . Voljni smo poučiti ih u godinu, dvije, ali trebaju biti toliko ponizni da dođu naučiti. Ali, sve dok imamo budale… te budale neće nikad ništa naučiti.

Da zaključim. Prije nekoliko mjeseci objavili smo članak, znanstveni članak, a nije ga bilo lako objaviti, o tome što smo pronašli u cjepivima.

Imali smo puno problema, npr. morali smo govoriti u Europskom parlamentu zajedno s Nobelovcem u medicini Lucom Montaigneom, a naša ministrica zdravstva Lorenzin pokazala je svu svoju inteligenciju i znanstvenu kompetenciju i napisala predsjedniku parlamenta pismo kojim traži da mi se zabrani govoriti u parlamentu. I to je učinjeno! Konferenciju smo održali u Bruxellesu s Nobelovcem u kino dvorani gdje su nas dopratili naoružani čuvari. Nije baš bilo banalno.

Jedan gospodin iz Novog Zelanda pisao je svom ministru zdravstva „Oprostite, pročitao sam članak dvoje luđaka iz Italije, Montanari i Gatti, koji pišu ovo. Zašto i vi ne napravite slične analize?“

Što je ministar zdravstva odgovorio? „To je nepotrebno činiti jer znamo da su cjepiva čista, nema potrebe trošiti novac.“

Video na talijanskom jeziku: https://www.youtube.com/watch?v=OscFROu_apA