Četvorogodišnji Clifton doživio je traumatsko oštećenje mozga 20. 7. 2012. nakon čega je hitno prevezen u dječju bolnicu Memorial Herman u Houstonu. Spojen je na ventilator kako bi mu se reguliralo disanje, na cijev za hranjenje i dobivao je lijekove za krvni pritisak.  Bolnica je za nastavak skrbi o njemu zahtijevala da majka potpiše Nalog o neoživljavanju (Do-Not-Resuscitate Order). Njegova majka Sandra nije željela potpisati nalog, a liječnik joj je na to odgovorio “ne pitam Vas, nego zahtijevam.”

Clifton je imao epileptične napade i činilo se da ne odgovara na podražaje. Liječnici su vršili pritisak na Sandru da odustane od svog sina i donira njegove organe.   

Božjom milošću, Clifton je nakon nekog vremena učinio prve pokrete i u majci se ponovo rodila nada.   

Unatoč djetetovu poboljšanju, bolnica je u više navrata sazivala sastanke tzv. etičkog odbora kako bi raspravljao o tome da se Cliftona isključi s aparata (protivno majčinoj želji). Na svakom sastanku bilo je više od 25 ljudi, a većina njih nikada nije liječila niti pregledala Cliftona. Kad je Sandra postavljala pitanja ili izrazila zabrinutost u vezi sina, odbor bi joj odgovorio da „to nije sudnica u kojoj stranke mogu uložiti prigovore“ te da se tu „nema što raspravljati.“

Cliftonovo se stanje nastavilao popravljati. Više nije trebao lijekove za krvni pritisak, a pokreti su sve više bili namjerni. Usprkos tim poboljšanjima, odbor je odlučio isključiti aparate i pored Sandrinog protivljenja i staviti Cliftona na desetodnevno odbrojavanje.   

Dana 27. srpnja 2012. Sandra je gledala kako joj sinu skidaju ventilator za disanje. Liječnici su rekli da ne očekuju da će disati više od 20 minuta, no punih sat vremena Sandra je gledala svoje dijete kako se grčevito bori za zrak.  

Nakon emocionalne torture koja joj se činila dugom kao vječnost, Sandri je sin umro na rukama. Clifton se borio za život pet tjedana, nakon čega ga je Zakon o deset dana pasivno eutanazirao. Sandra se danas bori za živote drugih teksaških pacijenata dijeleći priču o Cliftonu s ciljem da se jednog dana obitelji u teksaškim bolnicama ne moraju boriti za živote svojih najmilijih.

Sličan se slučaj upravo odigrava u Houstonu https://www.churchmilitant.com/news/article/texas-10-day-rule-set-to-claim-another-victim

Prema Zakonu o deset dana koji je na snazi od 1999. djelomični bolnički odbor ima ovlasti odlučiti prekinuti terapiju iz bilo kojeg razloga, čak i na temelju vlastite procjene o „kvaliteti života“. U tom slučaju bolnica može prekinuti tretman, isključiti čak i aparate za održavanje na životu (ventilatore, dijalizu i drugo), a pacijent se ne može žaliti na tu odluku. Čak i ako je pacijent svjestan, koherentan i ako aktivno zahtijeva nastavak održavanja na životu, Zakon o deset dana omogućava bolnici da zanemari te pacijentove želje. Mnogi te bolničke odbore nazivaju „panelima smrti“.  Pacijent i njegovi skrbnici imaju samo 10 dana za eventualnu organizaciju hitnog premještanja u drugu ustanovu koja je voljna nastaviti tretman. Takav je transfer obično vrlo teško organizirati u tom kratkom roku i pacijenti su time praktično definitivno osuđeni na smrt.

Suzana Peša Vučković

Izvori:

https://i2.wp.com/www.texasrighttolife.com

https://www.texasrighttolife.com