Dragi ljudi!

Danas smo ovdje da bismo poslali neke poruke i da bismo izrazili svoje mišljenje o trenutnoj situaciji u zemlji i cijelom svijetu vezanoj za pandemiju.

Mnogi koji me makar i površno znaju se pitaju zašto sam se ja uključila u ovu građansku inicijativu i organizaciju festivala slobode.

Jer, naoko imam sve. Solidan brak, prekrasnu zdravu djecu, krov nad glavom, stabilnu financijsku situaciju, hobije, prijatelje i dobro zdravlje.

A ipak i pored svega toga, meni duša zadnjih sedam mjeseci vrišti. Vrišti mi utroba, mozak me boli jer ne shvaćam kako toliko ljudi ne razumije što se događa. Ili bar sumnja u priču o pandemiji.

Zaista, zašto sam ovdje?

Zato što imam tu sreću i blagoslov biti majka. I zato što svojoj i vašoj djeci NE ŽELIM ovakav život, ovakav svijet, ovakav planet, bio on ravan ili okrugao, svejedno mi je. Nije taj svijet bio bajan ni prije sedam mjeseci, no ovo što danas proživljavamo i kamo idemo, a sve upakirano u tobožnju brigu za zdravlje dijela populacije, upalilo je u mojoj duši i mome srcu sve moguće alarme.

Najljepši trenuci koje sam ikad doživjela u svojih pedesetak godina bili su oni u kojima sam u naručju držala svoju dječicu. I vjerujem da je kod većine vas koji ste roditelji isto tako. Upravo ta beskrajna, bezuvjetna LJUBAV i potreba da reagiram radi sve naše djece kojoj ostavljamo ovaj svijet, daje mi snagu da javno istupim, da izdržim osude, porugu i etiketiranja.

Oni koji jedan virus i jednu bolest koriste za svoje zle planove gađaju ravno u ČOVJEKA, u našu ljudskost i u naše dostojanstvo. Jer ono što nas čini ljudima su naša lica i njihova mimika, to je govor, stvaralačko izražavanje, druženje, uživanje u umjetničkom stvaralaštvu, kolektivnim sportovima, plesu, pjevanju i brojnim drugim aktivnostima. A primjećujete li kako nam polako zatiru sve ljudsko?

Nametanjem obaveze nošenja maske nas čine bezličnima, onemogućavaju izražavanje osjećaja izrazima lica, govor se pod njima teže razumije, ponekad nikako. Ograničavaju nam se situacije u kojima se izražavamo kao stvaralačka, duhovna bića, u kojima razmjenjujemo pozitivnu energiju, uskraćuje nam se druženje, dodir, izravni socijalni kontakt s drugim srodnim bićima.

Djeci se brani njima svojstveno najprirodnije ponašanje, a u nekim školama se provodi neviđena dresura, dril i diktatura do te mjere da sliče na zatvore. Studenti koji su nedavno počeli studirati, čame uglavnom sami za računalima jer, eto, sigurnije je imati online nastavu! A oni bi se trebali zapravo sretati sa svojim vršnjacima, zajedno za stolom učiti, smijati se, zaljubljivati, grliti, izlaziti, nesmetano, ako to žele putovati, ukratko – uživati u životu koji je pred njima.

Stariji nam kopne u domovima, umiru od tuge i samoće.

Ako mislite da nam je sasvim dobro i da će sve ovo uskoro proći, saznajte što se događa u Italiji, Francuskoj ili u Australiji. Hoćemo li pristati na sve to?

Dragi svi!

Budite prije svega ljudi, pa tek onda profesori, liječnici, prodavači, policajci, službenici, vjernici, ateisti, lijevi ili desni i postavite si neka pitanja. Je li ovo ipak pretjerano? Čemu sve ovo? Jesu li ove mjere uvedene zbilja samo radi zaštite fizičkog zdravlja?

Je li ovo ograničavanje i zakidanje naših prava i sloboda zaista opravdano? Jesu li kroz povijest čovječanstva zakoni uvijek bili pravedni i čovječni? Ili imamo zabilježena grozna događanja i zvjerstva koja su činjena u skladu sa zakonom? Imamo li takvih primjera?

Zapitajmo se što činimo svojoj djeci ako se konformiramo i prihvatimo sve što se “preporučuje”.

Kad se osvrnem oko sebe u marketu i ugledam ljude čija lica ne mogu vidjeti zbog maske imam dojam da sam se zatekla usred neke noćne more i poželim se što prije probuditi i reći “samo sam ružno sanjala”.

Nemam odgovore na sva pitanja koja si postavljam, niti imam gotova rješenja. Ali se nadam da zajedno možemo doći do njih.

Trgnimo se, ljudi dragi! Ono što nam spremaju je sveopća kontrola naših života i upravljanje njima, a oduprijeti se tome možemo samo ako se probudimo kao pojedinci, a potom se udružimo i ujedinimo. Zato ovaj festival. Da pokažemo da nas ima, da se međusobno povežemo, bodrimo i pomažemo. I da nas bude sve više. Jer u brojnosti je naša snaga.

Ne dajmo im svoje živote, a pogotovo ne živote svoje djece!

Zauzmimo se za svoju slobodu i svoja prava i suprotstavimo se jednoumlju.

Zauzmimo se za obranu čovječnosti i dostojanstva.

I zato: živjela sloboda i živjela Hrvatska!