Godine 2017. završio sam na hemodijalizi.
Krvna slika je bila toliko loša da su se liječnici pitali kako sam uopće živ. Takve nalaze još nisu vidjeli. Brzom intervencijom liječnika i prvim tretmanom hemodijalize spašen mi je život. Neizmjerno sam zahvalan svim tim ljudima koji su u tom trenutku bili uz mene.
Od tada su prošle 3 i pol godine. Godine borbe s raznim strahovima, visokim tlakom, raznim pretragama, brojnim tretmanima dijalize, a od prošle godine i koronavirusom.
Odmah da se ogradim od bilo kakvih teorija zavjere i slično: prenosim svoje osobno mišljenje o cijeloj situaciji jer mi je odjel hemodijalize drugi dom u koji odlazim svaka dva dana.
Ovo je nešto što nećete čuti ili pročitati u glavnim medijima i na državnim kanalima. Iz prve ruke kako se osjećaju i što proživljavaju osobe koje trebaju neki od tretmana u bolnicama.

Od svibnja 2018. godine na listi sam za transplantaciju i dobro znam kako se treba paziti i čuvati jer svakog trenutka moram biti spreman na poziv. Kada poziv dođe, u tom trenutku ne smijete biti prehlađeni niti imati temperaturu. Zbog mjera suzbijana širenja koronavirusa nekoliko mjeseci nije bilo transplantacija. Vjerojatno samo hitni slučajevi. Postavlja se pitanje tko to odlučuje umjesto pacijenta? Ako je jedini razlog koronavirus, dobro znamo da svaka operacija sa sobom nosi neki rizik, a meni je možda netko uskratio novi život?

Otkad se pojavio prvi slučaj koronavirusa u Hrvatskoj, na odjelu hemodijalize smo dobili obavijest da moramo nositi maske tijekom cijelog tretmana. Tretman traje od dva do četiri sata, ovisno o stanju oštećenosti bubrežne funkcije. Moj tretman traje četiri sata jer mi bubrezi uopće ne rade.

Kada se koronavirus tek pojavio, kao i svi ljudi, osjećao sam strah. S obzirom da sam jedna od najrizičnijih skupina koja se treba čuvati i obične gripe, strah je bio još veći.
Svakodnevno izvještavanje medija o broju umrlih i zaraženih jako je utjecalo na moje psihičko stanje. Svakodnevno pranje ruku i upotreba raznih dezinfekcijskih sredstava postali su neka vrsta opsesije. Normalnu higijenu sam održavao i prije, ali ovo je bilo toliko izraženo zbog straha od zaraze da sam doma u toku dana bezbroj puta špricao ruke dezinficijensom.
Svaku osobu počeo sam smatrati prijetnjom tako da sam i vlastite roditelje doživljavao kao neprijatelje braneći im da često idu u kupovinu i da ograniče izlaske.

Odlazak na hemodijalizu svaka dva dana mi je bio i jedini odlazak izvan kuće. Prije svake dijalize po dolasku u krug bolnice mjeri se temperatura meni i ocu jer on me dovozi i odvozi. Otac je u to vrijeme bio jako pod stresom, jer što ako mu izmjeri povišenu temperaturu? Hoće li na testiranje? Hoću li ja obaviti dijalizu taj dan?
Prije ulaska na sam odjel hemodijalize čeka nas jedna od sestara koja je odjevena u kompletnu zaštitnu odjeću i također nam mjeri temperaturu te nas ispituje imamo li kakve simptome i jesmo li se gdje kretali i imali kontakt s nekim te nas tek onda pušta u naše sale.
Dosta puta je nekome od pacijenata izmjerena povećana temperatura te se takve pacijente stavljalo sa strane da čekaju da im opet izmjeri temperaturu. To tako ružno izgleda kad se gleda iz drugog kuta, iako sestre rade samo svoj posao za koji su dobile upute. I sam sam to doživio par puta. Osjećaš se kao neka prijetnja, nemoćno i jadno.

U kombinaciji s nošenjen maske tijekom četiri sata, uz koji ako ubrojimo dolazak i odlazak sa hemodijalize, masku nosim pet sati dnevno svaka dva dana. Na dijalizu ne idem samo vikendom. Petnaest sati tjedno udišem svoj CO2 na već ionako loš imunološki sustav. Zdrav razum mi govori da mi to radi više štete nego koristi.

Buđenje

Kako je vrijeme prolazilo počeo sam malo kritički razmišljati. Počeo sam upotrebljavati zdrav razum i informirati se na nekim drugim mjestima. Ugasio sam TV i nisam uopće pratio pressice stožera, novine i portale te sam se osjećao bolje.

Krajem lipnja član obitelji se vratio na posao nakon što, zbog straha da meni ne prenese zarazu, nije radio nekoliko mjeseci. Neke osobe su na poslu bile pozitivne na koronavirus te je taj član obitelji na preporuku epidemiologa bio u samoizolaciji.
Nekoliko dana kasnije sam proslavio trideseti rođendan.
Nikad neću zaboraviti osjećaj toga dana kada su mi došli sestra i dvoje malih nećaka s tortom. Taj strah u sestrinim očima. ” Ne približavajte se, držite razmak, ne diraj ih.” To su bile njene riječi. Riječi pune straha. Fotografirala nas je za uspomenu. Njih dvoje uz mene, a ja s rukama iza leđa. Bez dodira, bez zagrljaja svome ujaku! Kakav je to strah bio!

Ja sam iduća dva tjedna dijalizu obavljao redovno na odjelu hemodijalize u izolaciji sa sestrom zaduženom za mene taj dan u smjeni. Sestra je tijekom četiri sata svaka dva dana bila odjevena u zaštitno odijelo u prostoriji bez klime na trideset stupnjeva. Moram napomenuti da klima nije radila cijelo ljeto.
Opet sam počeo osjećati psihičke posljedice svih događanja koja su dovodila do toga da sam imao problema s disanjem jer je to toliko psihički utjecalo na mene. Disanje bi se unormalilo tek idući dan.
Istražujući sam otkrio da je provedeno dosta studija koje dokazuju štetnost maski za lice. Jedna od njih daje molekularno objašnjenje kako rastuće koncentracije CO2 izazivaju intenzivan strah i pružaju temelj za stvaranje osnova anksioznosti i paničnih poremećaja.
Jedna od studija pokazuje kako dugotrajni stres pustoši imunološki sustav, povećavajući rizik od prehlada i viroza.
Kada su pod stresom, stanice imunološkog sustava nisu sposobne odgovoriti na hormonalnu kontrolu i tako se stvara upala koja vodi u bolest.

Teškoće u sustavu

Moj odjel ima četiri sale. Jedna sala ima osam kreveta, dok ostale tri imaju po četiri kreveta.
I prije pojave koronavirusa situacija s brojem osoblja na raznim odjelima je bila vrlo loša. Na hemodijalizi po nekom protokolu bi trebale biti dvije sestre u salama s četiri kreveta. U onoj najvećoj sali bi ih trebalo biti bar dvostruko više. Zašto ovo pišem? Iz razloga što JEDNA sestra u sali s četiri pacijenta ne može reagirati ako dva pacijenta u isti trenutak trebaju neku intervenciju. Nije dijaliza samo doći, leći i odraditi. To je postupak praćenja raznih parametara, tlaka i raznih drugih vrijednosti jer mnogo stvari u trenutku može poći po zlu.
Nadam se da se neće još negdje dogoditi slučaj kao onaj iz čakovečke bolnice gdje je usred hemodijalize i nečije pogreške preminuo čovjek, jer osoblja kronično nedostaje i otprije. Osoblje je pod stalnim pritiskom i stresom i bavi se stvarima kojima ne bi trebalo!  Sve ovo što se sad govori o pucanju zdravstvenog sustava pod izlikom koronavurusa smiješno je nama koji smo stalno po bolnicama i iz prve ruke vidimo kakvo je stanje, jer mediji sada priznaju samo jednu bolest. Zdravstveni sustav je već otprije u lošem stanju, zgrade su stare, liste su duge, a sad je mnogo ljudi ostalo uskraćeno za adekvatnu liječničku pomoć. Čak ih se ne liječi, a za sve vam treba test na COVID-19.

Početkom studenog ove godine na odjelu su postrožene mjere. Bilo je nekoliko zaraženih djelatnika i pacijenata. Koliko znam, svi oni su dobro. Sve sestre i osoblje rade sa specijalnim zaštitnim maskama i vizirima. Sam pogled na takvu atmosferu izaziva osjećaj otuđenosti. Te sestre i tehničari su moja druga obitelj, ljudi koji su se šalili i smiješili se nama pacijentima. Toga više nema. Samo strah i neizvjesnost.
U isto vrijeme ukinut nam je doručak. Nakon upita ravnateljstvu zašto nam je ukinut, odgovor je bio da tako osiguravaju da pacijenti tijekom postupka hemodijalize kontinuirano nose kirurške maske, a sve kako bi se prevenirala mogućnost širenja virusa među bolesnicima.
Znači za COVID odjel se može posebno pakirati i nositi obrok, a mi zbog sprječavanja zaraze nemamo svoj tijekom tretmana!? Puno nelogičnosti. Vjerujem da bi se moglo organizirati. Jer, kad postoji volja, postoji i način. Svaki pacijent je mogao dobiti obrok i pojesti ga za desetak minuta tako da kad on završi svoj obrok može jesti i onaj do njega. Mogli su nam staviti i zaštitni paravan dok jedemo.
Mi smo praktički bez ikakvog obroka u tih četiri sata tretmana, a neki čak i više jer velika većina pacijenata nisu iz grada u kojem obavljaju dijalizu, tako da zna proći i do šest sati dok nešto ne pojedu.
Meni osobno se već par puta nakon tretmana hemodijalizom dogodilo da jedva dođem do garderobe, presvučem se i spustim do automobila da me otac odveze doma, a ja sam mlad čovjek.
Mogu tek misliti kako je starijim pacijentima koji nakon hemodijalize moraju čekati sanitetski prijevoz da ih odveze u mjesto stanovanja. A tu ima pacijenata koji imaju dijabetes, hipertenziju, hipotenziju i niz drugih dijagnoza te se hrane po posebnoj prehrani i imaju svoju dodatnu terapiju.
Moram napomenuti kako dijaliza iscrpljuje i u toku iste je potreban bar koliko-toliko zasitan obrok.
Na kraju hemodijalize možemo uzeti sendvič koji, koliko ja vidim, samo rijetki uzimaju. Uostalom, gdje će ga jesti kad u čekaonici moraju čekati ostale da završe sa dijalizom i da ih sanitet odveze doma!?  Osim toga, ne smiju skidati maske.
Isto tako međusmjena koja ima ručak i popodnevna smjena koja ima večeru taj isti obrok dobije na kraju – hladan. Pitam se gdje i kada to jedu?
Informirajući se došao sam do podataka da je i u svim ostalim gradovima na odjelu hemodijalize isti problem s obrokom, odnosno ne poslužuje se u toku tretmana.

Cijepljenje i cenzura u medijima

Cijela ova situacija je prešla sve granice i ne znam kamo ovo više vodi.
Puno puta u životu nisam zauzeo svoj stav za koji sam mislio da je ispravan i izgubio sam sebe. Toga je DOSTA!
Kako je prije nekoliko dana stiglo cjepivo protiv koronavirusa, roditelji su me pitali hoću li se cijepiti. Moj odgovor je bio NE i tu je nastala žustra rasprava. Ne želim se cijepiti nečim što nije provjereno i treba toliki PR da se progura kao nešto dobro i korisno. Roditelji bi se cijepili da zaštite mene i to me najviše plaši. Svaki roditelj će napraviti sve za svoje dijete, iako se to nekada ne čini ispravno. Jednostavno nam žele pomoći ne gledajući širu sliku svega.
Živimo u doba interneta i drugih medija, a opet nam se većina građana informira gledajući Dnevnik HTV-a gdje ja u 10 mjeseci nisam čuo niti jednu pozitivnu vijest. Najviše medijima vjeruje starija populacija, a takvih osoba od 65 i više godina je 800 000. Za mene je to zabrinjavajući podatak.
U glavnim medijima nema argumentirane rasprave, nema druge strane da iznese svoje mišljenje. Nema drugih znastvenika da iznesu svoja saznanja i svoje mišljenje, pa ako su toliko u krivu neka nam ekipa iz stožera objasni neke stvari. Zato im i ne vjerujem. Ne vjerujem više nikome!
Cenzura i samo cenzura onoga što nije u interesu vladajućih koji koriste medije.
Kućni odgoj nas uči lijepom ponašanju, pomoći i empatiji prema bližnjima i neznancima, ali nas i uči da se u Lijepoj našoj ne vrijedi boriti za neke ciljeve. To su nas sve učili naši roditelji, bake i djedovi.
“Što ćeš ti promijeniti? Kako je drugima, što će reći, prozivat će te.” To je ono POGREŠNO što su nas učili jer je tako najlakše i bez borbe pogneš glavu.
Ove nedaće što su nas u potresima pogođenom području snašle u zadnje vrijeme su nam po tko zna koji put pokazale i otvorile oči koliko smo jaki kao cijelina, kao narod. Čovjek je na kraju misaono, društveno, duhovno i prirodno biće!


Što se tiče cjepiva strah me samo pomisliti hoće li i meni uvjetovati pravo na život ovim cjepivom? Hoće li mi uvjetovati dijalizu ako se ne cijepim? Hoće li svjesno prekršiti prava pacijenata kao što već vidimo da se događa?

H. D. (podaci poznati redakciji)

Za objavu priredila S. P. V.