U Italiji se unatrag nekoliko godina pojavio pokret za ukidanje domaćih zadaća kojem se priključuje sve više roditelja, ali i prosvjetnih djelatnika. Utemeljitelj i glasnogovornik pokreta “Basta compiti!” je Maurizio Parodi, autor istoimene knjige, trenutno zaposlen kao ravnatelj jedne škole u Genovi.
Istomišljenici su mu se priključili u Facebook grupama “Basta compiti” (Dosta je zadaća) i “Docenti e Dirigenti a Compiti Zero” (Učitelji i ravnatelji koji ne daju zadaće). Zajedno su pokrenuli online peticiju (https://www.change.org/p/genitori-docenti-dirigenti-scolastici-campagna-basta-compiti) za ukidanje, po njima, zastarjele prakse davanja domaćih zadaća u obveznim školama. U Facebook grupi već je oko 11.000 članova, a u grupu prosvjetnih djelatnika koji podržavaju inicijativu učlanilo se gotovo 700 učitelja, profesora i drugih prosvjetnih djelatnika.
Dosad je inicijativa organizirala četiri velika susreta – konvencije. Na susretima se sučeljavaju mišljenja i stavovi, analiziraju i razmjenjuju iskustva učitelja i profesora koji su odlučili krenuti putem nove paradigme.
Pokret za ukidanje domaćih zadaća se temelji na proglasu koji donosimo u cijelosti:
Molimo da se u obveznim školama ukinu domaće zadaće:
1. jer su beskorisne:
pojmovi koji se nabubaju kod kuće da bi ih se izrecitiralo u školi, na zapovijed (ispitivanja, testovi, provjere znanja…) kratko ostaju u pamćenju; to znanje ne ostaje, ne ostavlja trag već nakon nekoliko mjeseci;
2. jer su opasne:
stvaraju nelagodu i patnju, pogotovo učenicima koji već imaju poteškoće, jer im pobuđuju mržnju i odbojnost prema školi, jačajući njihovo uvjerenje da su prirodno nenadareni za učenje;
3. jer su diskriminirajuće:
daju prednost učenicima koji su već u prednosti, odnosno onima koji imaju predane i obrazovane roditelje, i umjesto da pomažu depriviranim učenicima, zapravo ih kažnjavaju i time otežavaju njihov već neravnopravan položaj, što je u konačnici jedan od najvažnijih razloga zbog kojeg dolazi do napuštanja škole;
4. jer su skupe:
često navode roditelje da plaćaju skupe instrukcije ukoliko imaju financijske mogućnosti (što je dodatna diskriminacija) i time se preko leđa djece podupire veliki biznis, najčešće “na crno”;
5. jer su nezakonite:
krše pravo djece na odmor i dokolicu (propisano čl. 24. Deklaracije o ljudskim pravima), a “posao” učenika je zahtjevan, često otuđuju djecu jer ih se zadaje i nakon osmosatnog boravka u školi, čak i preko vikenda;
6. jer su neprikladne:
roditelji su prisiljeni zamjenjivati učitelje, iako nemaju profesionalne kompetencije, a često i rade zadaće umjesto djece;
7.jer su ograničavajuće:
odvijanje temeljnih obrazovnih aktivnosti za koje nema vremena u školama (glazba, sport i drugo), a koje zahtijevaju vrijeme, angažman i energiju ograničeno je vremenom koje se mora utrošiti na zadaće;
8. jer su stresne:
većina sukoba, svađa i rasprava (plač, vika, kažnjavanje) između djece i roditelja proizlazi upravo zbog kašnjenja ili neizvršavanja zadaća, umjesto da se slobodno vrijeme provede u zajedničkim vedrim aktivnostima;
9. jer su apsurdne:
daju se čak i “zadaće za praznike”, što je oksimoron, logički (i pedagoški) apsurd, jer su praznici, ili bi barem trebali biti, vrijeme oslobođeno obaveza, no umjesto toga transformiraju se u muku, rađajući stres, patnju i mrzovolju;
10. jer su nezdrave:
nošenje preteških školskih torba i ruksaka, punih bilježnica, radnih bilježnica i udžbenika štetno je za zdravlje, pogotovo za tjelesni integritet najmanjih, kako su pokazala brojna medicinska istraživanja;
Članak 31. Konvencije o pravima djeteta navodi “Zemlje članice priznaju djetetu pravo na odmor i slobodno vrijeme te pravo da se posveti rekreativnim aktivnostima…”
U javnim istupanjima Maurizio Parodi tvrdi da domaće zadaće još više potenciraju razlike među djecom, što dugoročno za sobom povlači mnoge druge probleme. Osobno je i protiv ocjenjivanja, pogotovo u nižim razredima. Prema Parodiju, škole često u radu primjenjuju vojničku logiku, a davanje domaćih zadaća je jedan od izraza te logike.
Italija je, prema nekim istraživanjima, europska zemlja u kojoj djeca najviše vremena provode pišući domaće zadaće. Većina talijanskih učitelja i profesora zadaće daje i za vikend, ali i tijekom školskih praznika, uključujući i one ljetne.
Slični su se pokreti u posljednje vrijeme pojavili i u Francuskoj i u Velikoj Britaniji, a bilo je nekoliko manjih inicijativa i u Hrvatskoj. Struka se još ne može složiti oko toga koliko su domaće zadaće zaista korisne ili nisu, i u kojoj mjeri, no, bilo bi zaista poželjno da, kako kaže Parodi, poslušamo što nam govore djeca i roditelji i pokušamo promijeniti paradigme na koje smo navikli.
Maurizio Parodi ravnatelj je škole u Genovi. Ušao je u školu sa šest godina i otad nije izašao iz nje. Bilo kao učenik, učitelj, ravnatelj, istraživač i na kraju otac jednog učenika. Živi u Genovi i bavi se obrazovanjem, istraživanjem, projektima u području pedagogije, za sebe kaže da se “još nije pomirio s neprobojnošću obrazovnih aparata”. Autor je nekoliko znanstvenih radova i knjiga.
Autorica: Suzana Peša Vučković