Pita me tek punoljetno dijete, onako usput, što mislim o izlasku na izbore za Europski parlament. Odgovorio sam da je njegovo suvereno pravo ponajprije slobodno izabrati – između izlaska i neizlaska: “Nije na meni da ikome savjetujem: DA ili NE. Mogu samo iznijeti neke činjenice u prilog jednom ili drugom, a odluka je na tebi.”

Nasuprot takvom pristupu, vodeća sredstva za priopćavanje zatrpavaju nas pozivima političara, gotovo vapajima, upućenim mladima da u što većem broju izađu na izbore i daju svoj glas upravo onima koji ih vabe. Političari su spoj vještih trgovaca i glumaca. Nije njima osobito stalo da izlaznost na izbore bude veća od oko 25 posto, koliko je iznosila na prošlim izborima za EU parlament. Stalo im je tek da oni koji izađu glas daju njima.

Koja je donja granica izlaznosti na izbore u Hrvatskoj? Nema je! Točnije, da izađe samo jedan jedini birač – izbori bi bili važeći. Ma koga briga za, primjerice, natpolovičnu većinu. Hoće li glasati 5 ili 15 ili 55 ili 95 posto glasača – posve svejedno. Bitno je samo da smo izabrani – mi. To je jedini i krajnji smisao pojma demokracija, koji označava “vladavinu naroda”.

Naravno da je jedina veza naroda s vlašću – davanje glasova istoj na izborima. Pa, eto, čak ni to više nije nužno; dovoljno je da nekolicina vlastodržaca glasa sama za sebe. Moglo bi se, dakako, izlaznost na izbore proglasiti obavezom. No, mislite li da bi se time išta promijenilo? Jasno je da ne bi; uvijek se može glasački listić učiniti nevažećim. Šarati, precrtavati, zaokruživati do mile volje. A zašto i ne?

E, sad dolazimo do onog najboljeg. Ako niste stranački uhljeb, ako vam je i politike općenito “puna kapa”, velika je vjerojatnost – za EU izbore u Hrvatskoj, ponovimo gradivo, čak i do75 posto – da ni ovoga puta nećete izaći i glasovati. Mnogi od vas učinit će to zbog nagomilanog razočarenja prevladavajućom društvenom politikom, zbog narasle ogorčenosti sveprisutnim lopovlukom i nesposobnošću na svim razinama političke (ne)odgovornosti, … U redu, iako negativna motivacija baš nikada ne rađa stanjem unutrašnjeg mira i zadovoljstva.

Naime, velika većina nas koji ne izlazimo na izbore, ljudi smo koji nemaju – povjerenja u sebe. Jer, da nam netko izuzetno uvjerljiv uspije prodati “savršenog/e” kandidata/e, eto nas ipak opet na birališta. Olako bismo, uz samo par kružića ili križića, prepustili odgovornost za svoj život, i za život obitelji, društva, naroda…šačici, budimo iskreni, stranaca! Ljudima koje uglavnom uopće ne poznajemo. Jer oni mahom nisu ono za što ih mediji predstavljaju, bilo da ih uzdižu ili kude.

Oni su nam stranci i stoga jer, nakon što dobiju naš glas, u pravilu s nama nemaju baš ništa (zajedničkog). Neki od njih, doduše, gorljivo obznanjuju da se zalažu i bore za “viša dobra”. Ako već nismo naučili iz povijesti, jesmo li iskusili na vlastitoj koži da su takvi “plemeniti ciljevi”, između ostaloga, gotovo bez iznimke uvijek protivni temeljnim vrijednostima i pravima čovjeka? U ime “viših ciljeva”, “svetih ideala”, “društvenih interesa”, … ljudi su od pamtivijeka lišavani slobode, ograničavani u pravima, nadzirani i usmjeravani da isto misle i čine, … I sve to, kako bi bili pokorni sluge onima koje su – dobrovoljno! – izabrali za gospodare.

Mnogi od nas su već toliko duboko uvučeni u ovu “igru”, da zapravo uživamo u svojoj mazohističkoj političkoj ulozi, čak i kada se žalimo da nam je teško, čak i kada proklinjemo da nam je svega dosta. Još uvijek se nevino radujemo sudjelovanju u “festivalu demokracije”, revno ispunjavajući svoju “građansku dužnost”. Unatoč stvarnosti kojoj svjedočimo, i  nadalje živimo u usađenom uvjerenju (ne, ne samo od strane političara, novinara, učitelja, … već i od strane roditelja, prijatelja, bližnjih!) da niti ima drugačijeg, a kamoli boljeg rješenja.

Glasati na izborima možda bi još imalo smisla kada bi se uvijek i isključivo birali pojedinci, a ne stranke, kada ne bi glasovali nerođeni i mrtvi, kada ne bi bilo prije i poslijeizbornih “kuhinja”, mijenjanja “kaputa” i “stolica”, izigravanja svih obećanja,… i kada izbori ne bi bili umalo jedini i isključivi način ispoljavanja biračke volje (tko je još čuo, primjerice, za izravnu demokraciju?). Možda bi imalo smisla glasovati i kada je u pitanju izbor čelnika i vijećnika manjih životnih sredina, u kojima “svatko poznaje svakoga” i gdje se u okviru malog broja žitelja mogu, bar katkada i ponegdje, iskreni napori usmjeriti ka dobru koje će biti svima od koristi. Također, glasati na izborima možda i ima opravdanja ukoliko smo pristalica stava da se postojeći društveno-politički i gospodarski sustav(i) mogu i trebaju mijenjati i iznutra.

Pojednostavljeno, možemo ostati u igri, prebivati u sustavu, živjeti u nadi, … Ili početi kidati nevidljive okove slatkorječive demokracije. Te prikrivene i profinjene diktature “vladavine narodom”. Dakle: “Dijete, nije na meni da ikome savjetujem: DA ili NE.” Na meni je, kao i na tebi, na vama, tek da samostalno i odgovorno odlučujemo o siromaštvu ili bogatstvu očitovanja naše vlastite slobode!

Autor: Goran Majetić