Kaže se da djecu najbolje odgajamo vlastitim primjerom. No, ako je tome uistinu tako, svaki naš čin svojevrsni je putokaz koji usmjerava i oblikuje dječju narav i ponašanje. Takva poduka ne razlikuje “velika” i “mala” djela; i naizgled nevažna sitnica ostavlja dubok trag u poimanju djetetovog odnosa prema društvu i okolini. Slijede tek dva “bezazlena” primjera, koji to zorno pokazuju. Vjerojatno smo im svjedočili, ukoliko ih već nismo i sami “režirali”.

Slika koja se viđa često: roditelj nehajno baca napola popušenu cigaretu kroz prozor automobila. Dijete kojeg vozi, osim što udiše duhanski dim, upija i naviku bezbrižne lakoće odbacivanja svega suvišnog. Od opuška ili omota bombona, do neispravnog vodokotlića ili hladnjaka ili pak “izlizanog” kućnog ljubimca. Na kolnik ili nogostup, u park ili šumu, na divlje odlagalište, … “Neka smetlari čiste, za to su i plaćeni!”, odbruse ako im se ukaže da zagađuju okoliš i da ugrožavaju nečiji život. No, tko će počistiti otpad koji se nagomilao u (dječjem) umu?

I jedna naizgled drugačija slika: roditelj zaustavlja automobil na pločniku i odlazi do bankomata podići novac. Neki drugi roditelj prisiljen je s pločnika sići na kolnik jer parkirano vozilo priječi prolaz dječjim kolicima koje gura. U neposrednoj blizini je nekoliko praznih parkirnih mjesta, ali prvom roditelju “tlaka” je hodati više od tri metra. Drugi roditelj pak psuje prvoga dok prometnom cestom obilazi njegovog ljubimca na četiri kotača. Jednoipolgodišnji dječak u kolicima – uči od svojeg uzora: “U kujac. Piku ti mamu.” Prvi roditelj na sve to odlučuje da i on pruži prilog poduci …

Za sve to vrijeme motor njegovog automobila radi, a ispušna cijev širi smrdljive i otrovne pare. Ali, ne živimo u Švicarskoj, gdje bismo još prije više od pola stoljeća za takav nemaran odnos prema okolišu na mjestu platili novčanu kaznu. Niti ćemo postati takva Nedođija i za narednih pola stoljeća.

Uglavnom, u sjenci sebičnosti uvijek se skriva – nasilje. S bezbroj lica. Dvoje roditelja iz prethodnog primjera možda se i neće potući na javnom mjestu, pred očima djeteta, drugih roditelja i djece, … Kud li sreće da je tome tako! Ali šteta je i bez toga počinjena. Ona naizgled nevidljiva, koja šuti u srcu hraneći se povjerenjem u lažne životne vrijednosti. Sve dok ranjeno srce ne odluči da samo iskoči iz grudi…

Ma sitnica!

Autor: Goran Majetić