– Kampirate? Ahaaaa – i spazila bih mješavinu razočaranja i gađenja na licu sugovornika. Koji klinac?! Što fali kampiranju? Jesu li Hrvati gomila snobova punih predrasuda ili što? Ne znam. Neću donositi sud ni danas, s ovim vremenskim odmakom. Znam samo kakve su bile reakcije na naše spominjanje kampiranja u bilo kojem društvu. Oni koji su bili dobro upoznati s našim socioekonomskim statusom bili su tim našim odabirom zbunjeniji od ostalih. Osjećala sam ono neizgovoreno “Koji čudaci! Zašto kampiranje kad si mogu priuštiti skupe hotele?”

Jer, prema shvaćanju prosječnog Hrvata, kampiranje je za sirotinju. Daš im ledinu, rupu s kolibom (ili kolibu s rupom, svejedno) koja će predstavljati zahod i to je dovoljno. Nek rašire šator. Za više nemaju. E, pa…daleko je to od istine!

Dakle, 2003. krenuli smo u avanturu zvanu kampiranje. Kupili smo Adriatik Coral autodom, poznatiji kao kamper. Da, da, kampiranje malo više razine.

https://www.avtodom-odasa.si

S obzirom da živimo na moru i nauživamo ga se tijekom godine, a djeca su prije desetak godina bila mala, birali smo relativno bliske destinacije u planinama ili uz  jezera u Sloveniji. Nije da nismo pokušali i u jadranskim kampovima. No, bučni, veliki, hiperkrcati jadranski kampovi nama su se pokazali totalno odbojni i neprivlačni. Masovnost. Industrija. Radije se skriti u Fužinama u šumarku. Lakše se diše. I nema galame. Čuješ ptice, šušanj u travi. Relaks. Ali Fužine nemaju kamp. A nije baš da željno iščekujemo plaćanje kazne za divlje kampiranje. Zato odlazimo ondje gdje su kampovi po našem guštu.

Omiljena destinacija – bilo koji slovenski kamp daleko od obale. Ok, znam da nemaju baš puno obale ali ostavimo sad to. I opet čudenje. – Vi ste z morja prišli k nam? Kako? Vsi gredo na morje, vi pa v planine? – najčešći su bili komentari.

I opet – čudaci. Počinje nas to zabavljati. Jedini Hrvati gdje god se pojavimo. Okruženi Nijemcima, Nizozemcima, Austrijancima, Dancima, Slovencima. Lako uspostavljamo kontakt sa “susjedima”, bez obzira koliko privremeni bili. Djeca jednako tako, iako su mala i ne govore nijedan strani jezik.

Svake godine biramo drugi kamp. S bazenom, bez bazena, uz jezero, uz rijeku, potok, na ravnom, na padini, u hladu, na suncu, blizu grada, daleko od grada. Zelenilo. Prekrasno, mirisno zelenilo. I pogled na Alpe. Odmor za dušu i tijelo. Svježina, šum potoka ili rijeke, aktivan odmor.

Od kampa do mjesta koje želiš obići moraš pješice ili biciklom, jer tko će micati stol i stolce, tendu i ostalu opremu da bismo se otputili u obilazak kamperom. Zato, djeca u sjedalice ili na bicikle i pedaliraj!

Hodanje, nosanje, odmor, igra u travi, u pijesku, močenje nožica u potoku, rafting, gradnja piramida od kamenja, pustolovni parkovi, farme, muzeji, šetnje, veslanje, badminton, trilja, boće, lopta, pantomima, asocijacije, priče za laku noć. Bez televizora. Hladne večeri. Dok su se naši doma mučili u ljetnim žegama.

Zajedničke kupaonice. Zajednička korita za pranje posuđa. Ponegdje i perilica rublja. Strpljivo čekanje na red. U rano jutro bosonogi, musavi, nepočešljani, ali veseli mali Nizozemci na romobilima i rolama ili jednostavno u trku. Očevi šetkaju ili pedaliraju do pekare po kruh za doručak. Mrmljanje “morgen” i kimanje glavom uz smiješak.

http://www.campingmenina.com

Promatram otvorenih očiju, srca i uma. Oni su tihi. Mi se volimo i svađamo glasno. Talijani dolaze u konvojima. Ne mogu valjda ljetovati sami. Galame. Ne uspostavljaju kontakte sa susjedima. Užasavaju se pomisli da moraju govoriti neki drugi jezik osim talijanskog. Usiljeno su ležerni. Koliko god se trudili izgledati opušteno i dalje su maksimalno ušminkani i popeglani. To im je valjda zapisano u genima. Ja se opuštam jer, ah, napokon nismo najglasniji u kampu. Učim od sjevernjaka. Ležerno, samo ležerno.

U kamperu je sve skromno i minijaturno. Krevet je tvrđi nego kod kuće. Ručak više naliči pikniku. Stolić se ljulja, sklopivi stolci se prevrću. Plastični su tanjuri preplitki za juhu. Ali sve nekako funkcionira.

Kad zahladi i padne kiša, Nizozemci hodaju u japankama, ali oblače tople flis džempere. Zašto? S vremenom sam shvatila. Gore im je toplo, a lakše je obrisati mokre noge, nego sušiti tenisice i čarape ako te potrefi nekoliko kišnih dana. Gledam kako peru posuđe. Sad ih već i po tome razaznajem. Ne ispiru. Samo brišu. Ok. Znači, može i tako?

 Iz godine u godinu rastače se moj “punica, propuh, papuče” mentalitet. Razbijaju se predrasude. I moja su djeca opuštenija. Musava. Bosonoga. Sretna. Zaljubljena u kampiranje.

U deset godina kampiranja nađeš se u svakakvim situacijama – kvarovi, bolesti, niz kišnih dana, lutanje, prepirke, testiranje živaca, strpljenja, tolerancije, ali nikad, baš nikad nismo požalili što smo se otputili na tu avanturu. Za to vrijeme nagledali smo se svakakvih vozila – od živopisnih kamiona i autobusa prerađenih u kampere do najluksuznijih kuća na kotačima koje su vukli skupocjeni automobili. Naučili smo puno o sebi, drugim ljudima, kulturama i mentalitetima,  vlastitim slabostima i snagama, ojačali naše odnose. Usavršili smo pakiranje i raspakiravanje u desetak minuta.

Kampiranje je odabir. Stil života, a ne potreba zbog neimaštine. Ljubav prema prirodi. Krstarenje na kotačima. Kamper je bio naša kopnena jahta. Život donosi promjene pa je prije 3 godine i on otišao iz našeg dvorišta, iako ne i iz naših srdaca. Danas lješkarimo na gliseru u jadranskim uvalama, nismo više čudaci, ali se jako rado sjećamo naših kamperskih dana.

Probajte. Makar u šatoru. Ili unajmljenoj kamp-kućici.

Probajte opet i sljedeće godine.

Možda se stvarno zapalite. I pozovite nas koji put u posjet.

Autorica: Suzana Peša Vučković