Suvremeno društvo je u rasulu. Raspada se iz vrlo jednostavnog razloga. Ne zbog ratova, ubijanja, okrutnosti, izrabljivanja, siromaštva, bolesti… Ne, to su tek posljedice. Naše društvo propada zato što mi roditelji svojoj djeci ne pružamo jasne odgojne smjernice, zato što im nismo uzori na koje se mogu ugledati, zato što u nama gube oslonac dok otpočinju koračati putem ljubavi.

Naše društvo je bolesno zato što mi sve to svojoj djeci ne pružamo u dovoljnoj mjeri ili im ne dajemo uopće. Djeca su time dovedena u stanje da sama sebi dozvoljavaju gotovo sve što požele, da gube poštovanje prema odraslima, da jedva da nekoga slušaju, ukoliko to uopće čine, da rade što hoće… Da, da satima bulje u male ekrane, iz kojih mame zabava i užici, iz kojih vrebaju strah i nasilje.

Ne samo da su djeca previše “opčinjena” ponudom s malih ekrana, od “pametnih” telefona do megatelevizijskih zaslona, već gube umnu snagu i pozornost potrebnu za učenje, stjecanje i propitivanje životnih iskustava. Ujedno postaju razdražljiva i živčana, slabi im vid, manje se kreću te naginju prekomjernoj debljini. Većina programa s malih ekrana, koje nude “elita” i “sustav” – strahovito štete djeci.

Znatan porast nasilja u našem društvu velikim se dijelom može pripisati pogubnom utjecaju sadržaja i poruka s malih ekrana. “Većina onih koji su odgovorni za oblikovanje televizijskih programa, ali i političari koji to dopuštaju, uopće se ne brinu za razvoj dječje duše. Njih zanima jedino velik postotak gledanosti i njihova zarada. To je zastrašujuće kratkovidno stajalište.”, primjećivao je još krajem prošlog stoljeća duhovni učitelj Sai Baba.

Ispravno je predvidio da nas takav odnos medija i politike, ali i njihovih korporativnih podupiratelja, uvlači u posvemašnju društvenu propast. Zoran primjer toga što mogu polučiti neodgovorni i pohlepni tvorci virtualnog življenja, pruža današnje društvo Sjedinjenih Američkih Država. Uslijed otuđenosti od istinskih obiteljskih vrijednosti, u SAD-u su posljednjih desetljeća u stalnom rastu svi oblici nasilja i društvenih izopačenosti. Gotovo da ne stižu graditi nove zatvorske ćelije, koliko brzo bujaju prijestupnici svih razina i obujama zla.

Mnogi od nas roditelja shvaćaju pogubnost takvog društvenog “razvoja”, no ništa ili premalo čine da otrgnu sebe i djecu iz tog razornog zagrljaja. Pitaju se kako dijete odvratiti od gledanja u male ekrane. Je li to uopće moguće postići, kada gotovo svi bulje u njih? Kada oni koji ne gledaju, stavljaju “na kocku” svoju isključenost iz društva?

No, li radimo mi roditelji uvečer išta drugo, osim što svjedočimo obilju bezumlja (čast rijetkim primjerenim emisijima) s malih ekrana? Ukoliko se naš svakodnevni obiteljski život satima svodi na to da se svaki član kućanstva šutke u svom uglu “tješi” ekrančićem, tada naši međuljudski odnosi postupno padaju na sve niže grane. Obiteljske zajednice se i doslovce raspadaju pod naletom mučnih i zaglupljujućih scena te potištenosti i rastrojstva koje stvara život bez čvrstog obiteljskog uzemljenja i duhovnog usmjerenja.

Rješenje je – u nama roditeljima. Mi smo ti koji možemo i trebamo pružiti potomstvu “ljubazno i sigurno vodstvo”. Dakle, što čekamo? Da na malim ekranima “rodi grožđe”?

Autor: Goran Majetić