Škola kakvu poznajemo danas previše je orijentirana na produktivnost. Kao sav ostali svijet. To je industrija. Tekuća vrpca. Mora biti učinkovita.

U školi pojedinac dobije znanje pomoću kojeg može izvršiti određeni rad. Dijete, mladića/djevojku treba osposobiti da što više zna. Je li konkurentna prednost da 2014. imate diplomu jedne od srednjih škola ili diplomu prvostupnika? To je kao da pitate je li konkurentna prednost ako u poduzeću imate električnu struju. Desetljećima unatrag to bi bila prednost, ali danas ne. Je li danas znanje konkurentna prednost? Pored wikipedije i elektronskih verzija skoro sveg znanja našeg planeta to je više retoričko pitanje. Ako o nečemu ne znate dovoljno, ukucate u google tražilicu ključnu riječ i do detalja ćete saznati sve o onome što vas zanima. Ako je znanje na tako dostupnom mjestu, ne iznenađuje pitanje zašto bismo učili napamet i zašto bismo memorirali neograničene količine podataka, ako su ti podaci na dohvat ruke, a sutra možda više i ne budu važni, zanimljivi ili čak ni točni.

…Škola je industrija. Pokretna vrpca. Mora biti učinkovita. Za nju važe pravila kao za gospodarstvo. Da ne bi bila preskupa, mora na jednog učitelja doći čim više učenika. Da bi učenje bilo učinkovitije, djeca moraju biti slična, biti jednake dobi, imati jednake interese, jednake uvjete za učenje, biti podjednako inteligentni…U učinkovitoj školi nema mjesta za prilagođavanje učeniku. Učenika treba prilagoditi sustavu. S ciljem veće učinkovitosti. ..Zašto ne povećamo učinkovitost škola za 4%, kao što to radimo u poduzećima? To se već radi u medicini. Tamo liječnik ima pune 3 minute da pregleda pacijenta, uzme anamnezu, postavi dijagnozu i odredi terapiju. Sljedeći, molim! Nema vremena za brbljanje. Jednako je u školama. Program je krcat. Nema vremena za brbljanje. Učitelji nemaju vremena  razgovarati s djecom. Uče ih i ispituju. Kad je vrijeme za ponavljanje, nema vremena za razgovor, osjećaje, brigu.

Sve više djece to ne može izdržati. Sve više djece dobiva dijagnozu. Nema individualnih prilagodbi. Deklarativno imamo brdo procedura sa ciljem školu približe djeci. U stvarnosti škola se ne može djetetu prilagođavati. Jer je industrija. Sve više djece ima dijagnozu, što dokazuje da nisu u stanju prilagoditi se školskom sustavu. Posljedice toga suu osnovi dvovrsne. Djeca dobiju terapiju lijekovima koja im omogućava da prate nastavu ili dobiju individualnog asistenta. Možete se pitati što je skuplje. Kad broj djece koja trebaju individualizirani pristup bude toliko velik da individualizirani pristup bude preskup, onda će se školski sustav promijeniti. Ni minute ranije. Sve dok državi bude jeftinije održavati „staru“ školu, ona će takva i ostati, nitko je neće istinski promijeniti, osim možda kozmetički.

Kada ćemo se pitati što je stvarni problem: to što su djeca danas drugačija, koncept posredovanja znanja, način poučavanja, to da imamo jedan sat geografije previše a povijest premalo, ili što drugo? Što se mora dogoditi da mi roditelji dignemo obrvu i pitamo se u kakvu to školu šaljemo našu djecu?

P.S. Ovo nije bila rasprava o učiteljima, nego o sustavu!

Dr. Aleksander Zadel, psiholog i direktor Inštituta za osebni razvoj C.A.R. Preuzeto iz kolumne objavljene u časopisu Delo – Polet 6.11.2014.