Nedavno nas je zadesila, opravdano ili ne, vrijeme će pokazati, situacija zvana “online nastava” zbog pandemije. Nismo bili spremni. Ni mi kao roditelji, niti nastavnici kao oni koji bi tu nastavu trebali održavati. Prvih je tjedan dana prošlo u snalaženju, prilagođavanju, tehničkom uhodavanju. Mislili smo da će petnaest dana proći relativno bezbolno. Ali onda je krenula neizvjesnost. Online nastava se produljuje i situacija se značajno zakomplicirala. Vapaji roditelja, čak i onih visoko obrazovanih, angažiranih, energičnih, spretnih, koji su sate i sate provodili “u nastavi” s djecom postali su sve češći i sve glasniji. Možemo li išta tu učiniti, osim prigovarati na društvenim mrežama? Možemo.

Prenosimo jedan takav vapaj majke koja se usudila poslati učiteljici svoga djeteta pismo. I, znate što? Djelovalo je! Učiteljica je reagirala i postignuta je win-win situacija. Koliko je to u ovim uvjetima moguće.

Vjerojatno će se mnogi prepoznati.

Poštovana učiteljice!

Pokušat ću s Vama podijeliti naše iskustvo nastave na daljinu u proteklom vremenu. Do sada smo s K. radili 5-6 sati dnevno efektivno, uglavnom u komadu. Ponekad smo dio (zadaće) ostavili za navečer. K. je tada jako umoran i dekoncentriran, što nas sve frustrira, a njega osobito opterećuje i žalosti. Ima i puno plača, i tuge ima. N. mi je na komadić papira napisala “moj život je grozan“. Zato što je cijelo vrijeme zapostavljena, što zbog našeg posla, što zbog našeg rada s K. Ona je dijete koje zadnja četiri tjedna živi u sobici od 4,5 kvadrata gledajući crtiće, jer se njome nemamo vremena baviti.

Za vikend smo odlučili i sebe i djecu osloboditi škole. Doslovno osloboditi škole. Proveli smo vikend zajedno, većinu vremena vani u prirodi, daleko od drugih ljudi. Smatramo da smo zaslužili odmarati, vikend tome i služi, zar ne? Navečer smo napisali lektiru, ujutro još završili zadaću iz Hrvatskog jezika, potom pisali Matematiku. Sve u svemu opet punih 5 sati rada, ne računajući vrijeme za praćenje TV škole od 9,00 – 10,00, uz ponešto plača, negodovanja, opominjanja, međusobnih prepirki, povisivanja tonova, međusobnog smirivanja. Na kraju, K. je danas imao svega 1,5 sata odmora kad je s tatom i sestrom otišao van na bicikl te vrijeme za ručak. On je, dakle, cijeli dan, od 9,00 ujutro do 17,30 radio, uz pauzu za ručak. No uspjeli smo riješiti gradivo i zadaću od petka, svi sretni. Taman kad smo se ponadali da je to – to, stižu novi zadaci, nova lektira, novi sat razrednika, čak i prijedlozi kako iskoristiti slobodno vrijeme. K. nema slobodnog vremena, na žalost. K. čak niti ne stigne čitati preporučenih minimalno trideset minuta dnevno. Naprosto nema vremena! K. čita jedino zadatke koje dobiva, to je svo njegovo čitanje u danu. Zadaće iz Engleskog jezika i Vjeronauka niti jednu još nismo napisali. Nismo imali kada.

Količina gradiva koju nam dostavljate je zaista velika. Razgovaram s drugim roditeljima, kolegama koji djecu imaju u drugim školama, kod većine je stanje slično. No ima i drugačijih primjera. Šogorica i šogor su učitelji i imaju sasvim drugačiji pristup školi na daljinu. I mnogi njihovi kolege također. Ne opterećuju roditelje količinom gradiva i dodatnim količinama zadaće jer su svjesni da ih svatko tko radi ne može kvalitetno odraditi niti voditi pritom kakav-takav kvalitetan obiteljski život. Pitam se postoji li jednoobrazno postupanje od strane učitelja i nastavnika ili svatko u ovom sustavu postupa prema posebnim naputcima (kojim i čijim?) ili možda prema vlastitom nahođenju? Od nas se očekuje da poučavamo svoju djecu iako nismo učitelji, ne poznajemo metodiku poučavanja, kao niti metodologiju. Očekuje se od nas da obrađujemo s njima gradivo u onoj količini u kojoj se obrađuje u školi, nitko ne postavlja pitanje koja je razina kvalitete takvog učenja te da potom rješavamo zadaće, čitamo i pišemo lektire te čak odrađujemo i sat razrednika. Razmišljam stalno o tome i zaključujem da sam i domaćica, a nisam, i da mi je jedini posao da djeci skuham, da ih operem i držim kuću urednom, ne mogu izvršiti i sve školske obaveze. A nisam domaćica, radim, trenutno od doma, 9-10 sati dnevno sam za računalom i na telefonu, radim odgovoran posao za koji mi treba koncentracija i mir. Nemam zasebnu sobu u koju bih se povukla, a i da imam, tu je i suprug koji također radi od doma, na drugom računalu, jednako odgovoran i zahtjevan posao za koji mu treba mir, tišina i koncentracija, u istoj toj sobi u kojoj svi boravimo cijeli dan.

Ja od sutra moram natrag na posao u ured, što znači da suprug ostaje doma – radi od doma, informatičar je, s izuzetno puno poziva u danu i konstantnim radom na računalu. Ujedno će čuvati i djecu. Posao mu je takav da ga se ne smije ometati. Ne znam možete li zamisliti što znači život i rad u takvim uvjetima? Gdje je tu vrijeme i gdje su uvjeti za obradu gradiva i nadzor nad djetetom dok samostalno piše zadaću? Znam da ćete reći da razumijete i vjerujem da razumijete. Sigurna sam da ni ostalima nije lako, a nekima je možda i puno teže od nas, mi barem imamo posao, još uvijek. No složit ćete se, vjerujem da niti jedan čovjek ne može raditi dva posla istovremeno, osobito ne jedan tako zahtjevan kao što je poučavanje i kao što je, uostalom, svaki posao zahtjevan i odgovoran. Bili smo vam (nastavnicima) neizmjerna podrška u vrijeme štrajka, budite i vi sada podrška nama roditeljima i hajdemo svi priznati činjenicu koja nam je pred nosom, a to je da je ova školska godina propala. Ili se hajdemo praviti da nije i odraditi ostatak “laganinI”, pro formae. Osobno sam čvrstog uvjerenja da nitko od djece neće ostati zakinut za znanje, osobito ne ono životno, jer škola za život se uči doma, svaki dan, ne online i TV nastavom u nenormalnim uvjetima!

Ja se moram ispričati i dati Vam do znanja da više nećemo moći pratiti tempo obrade gradiva, čitanja lektira i pisanja zadaća. Od sutra se posvećujemo propuštenom i zanemarenom gradivu – Engleskom jeziku i Vjeronauku, tempom koji će nam ostale radne obaveze dozvoliti tijekom tjedna. Ne znam kako će to utjecati na njegovu zaključnu ocjenu, no iskreno, ne opterećujemo se. Mi nismo od onih roditelja koji strepe nad ocjenama i smatraju ocjene pokazateljem znanja, pa i prestiža i položaja u društvu. Mi doma njegujemo otvoreno razmišljanje i razgovaranje, učimo svaki dan, kod nas doma svatko ima pravo glasa, ima pravo osjećati se loše, umorno, bezvoljno i ima pravo to reći i pokazati. I uvijek uzajamno poštujemo svoja mišljenja, osobito razmišljanja. Hoću reći da nećemo smatrati tragedijom ako K. zbog ovih okolnosti koje onemogućuju normalan život, rad i učenje, što u našem slučaju kao rezultat ima nemogućnost praćenja zadanog tempa, bude lošije ocijenjen iz bilo kojeg predmeta. Mi smo ti koji znamo koliko je široko i duboko njegovo znanje o životu, ljudskim odnosima, poštivanju drugih ljudi i svakog oblika života, snalaženje u problemima, baratanje matematikom (tablicu množenja zna napamet!), koliko je lijepo njegovo izražavanje, koliko je bogat njegov vokabular, koliko je on elokventan i predivan u svom izražavanju: verbalnom, likovnom, glazbenom, scenskom i svakom drugom. Mi poznajemo njegove vrijednosti i to je ono što nam je, na kraju krajeva, jedino bitno i jedino relevantno.

Zahvaljujemo što ste nas saslušali te osobito zahvaljujemo na Vašem razumijevanju.
Lijepi pozdrav,

mama.

Uredila: S.P.V.