Josef Mengele, poznat pod nadimkom “Anđeo smrti”, u zloglasnom logoru Auschwitz-Birkenau provjeravao je, između ostalog, koliko su različite rase otporne na zarazne bolesti. Svojim “pacijentima”, među kojima su nerijetko bila djeca, između ostalog ubrizgavao je žive viruse i bakterije, namjerno ih izlažući zarazi. Kao glavni “liječnik” jednog od logorskih odjela, ali i jedan od čelnih ljudi logora, smatra se odgovornim za smrt oko 400 tisuća ljudi, od kojih je većina skončala u plinskim komorama!

Već prije rata postao je članom nacističke stranke, a u Institutu za nasljednu biologiju i rasnu higijenu u Frankfurtu provodio je eugenička istraživanja u službi nacističke ideologije koja je smatrala Židove, Rome, Slavene, homoseksualce i osobe s umnim i tjelesnim nedostacima nižom rasom nedostojnom življenja. Nakon rata, pod lažnim imenom, živio je u Njemačkoj do 1949. godine, kada je s dokumentacijom o zločinačkim istraživanjima koja je provodio u koncentracijskom logoru pobjegao u Argentinu, pa u Paragvaj i Brazil.

U Buenos Airesu je 1950-ih godina slovio kao “specijalist za pobačaje”. Argentinski povjesničar Horhe Karamasa ponudio je i dokaze koji upućuju da je Josef Mengele u Južnoj Americi nastavio eugeničke pokuse, posebice vezane uz umjetnu oplodnju, kako stoke tako i žena. “Anđeo smrti” utopio se 1979. godine na jednoj brazilskoj plaži nakon što je doživio moždani udar. Iz pronađenog dnevnika kojeg je pisao u Južnoj Americi, doznajemo da se za počinjene zločine nikad nije pokajao. Bio je i ostao uvjeren da je sve činio za dobrobit znanosti i čovječanstva.

Još jedan liječnik iz logora Auschwitz-Birkenau, ginekolog, sveučilišni profesor i pripadnik nacističke stranke Carl Clauberg, provodio je okrutne i odvratne pokuse nad tamošnjim napaćenim zatvorenicima. Prisilno je, injekcijama koje su sadržavale razne otrove, sterilizirao oko 700 žena i nekolicinu muškaraca, koji su potom u velikom broju u mukama umirali od gnojnih upala jajnika, jajovoda, maternice, mošnji, … zbog zahvata koji su vršeni nesteriliziranom opremom. Logorašicama i logorašima koji bi ipak ostali na životu, uklanjao bi reproduktivne organe te ih koristio za daljnja istraživanja. “Pokusni zamorci” koji bi i to preživjeli, usmrćivani su u plinskim komorama.

Da je zadaća takvih pokusa, u konačnici, bila zatiranje cijelih naroda svjedoči jedan njegov izvještaj Heinrichu Himmleru, jednom od nacističkih vođa koji su najodgovorniji za zločine i holokaust nad Židovima, u kojem tvrdi da “… svaki uvježbani liječnik, uz pomoć desetak suradnika na jednom dovoljno opremljenom mjestu, može nekoliko stotina, ako ne i tisuću žena sterilizirati dnevno …”.

Carl Clauberg u logoru je izveo i pokuse umjetne oplodnje nad tristotinjak žena. Potom im se rugao da je u njihovu maternicu unio životinjsko sjeme kako bi rodile čudovišta. Ne zna se je li ih uistinu “osjemenio” životinjskim ili ipak ljudskim sjemenom. Nakon rata bio je uhićen i osuđen u Sovjetskom Savezu (SSSR) na 25 godina zatvora.

No, u skladu s dogovorom vlada Zapadne Njemačke i SSSR-a pušten je na slobodu već 1955. godine. Ubrzo nakon povratka kući sazvao je konferenciju za novinare na kojoj se pohvalio svojim “znanstvenim” dostignućima u logoru Auschwitz-Birkenau. Zaposlio se kao ginekolog na Sveučilišnoj klinici u Kielu. Nakon brojnih prosvjeda preživjelih zarobljenika, na zahtjev Središnjeg savjeta Židova Njemačke, ponovno je lišen slobode te je ubrzo umro u zatvoru pod nerazjašnjenim okolnostima.

Želeći pronaći učinkovit lijek protiv tuberkuloze, koja je u to vrijeme bila raširena bolest koja je odnosila brojne živote, pa i među njemačkim vojnicima, nacistički liječnik Kurt Heissmeyer ubrizgavao je zatočenicima logora Neuengamme žive bakterije koje je uzrokuju izravno u pluća. Želio je doznati postoje li ljudi koji su prirodno otporni na tuberkulozu i, ako jesu, može li se to iskoristiti za proizvodnju cjepiva. Na taj način uzrokovao je smrt više desetaka logoraša, od kojih su mnogi bili još djeca. Većina ih je ubijena kako bi se prikrilo da su nad njima izvedeni pokusi.

Njegovi pokusi bili su i sa znanstvenog gledišta pogrešno utemeljeni te nisu polučili uspjeh u otkrivanju učinkovitog cjepiva. Nakon rata nastavio je raditi u Istočnoj Njemačkoj kao liječnik specijalist za pluća i tuberkulozu. Uhićen je tek 1963. i tri godine kasnije osuđen na doživotni zatvor. Na suđenju je, na pitanje zašto pri pokusima nije koristio zamorce, odgovorio: “Za mene nije postojala bitna razlika između ljudi i zamoraca.”

Autor: Goran Majetić