Stotine Hitlerovih znanstvenika, među kojima i ozloglašeni nacistički zločinci, uvelike su nadživjeli Drugi svjetski rat zahvaljujući ponajprije vladi SAD-a koja ih je i pretvorila u uzorne građane s besprijekornim životopisima. Naime, s nastupajućim mirom SAD su željele povećati tehnološku i znanstvenu prednost nad drugim zemljama. Stoga su odlučili iskoristiti znanje nacističkih znanstvenika i zaposliti ih u svojim istraživačkim ustanovama.

Brojni nacistički znanstvenici, s pravom ili ne, slovili su za vrhunske stručnjake u svojim područjima istraživanja. Operacija Spajalica bila je tajna operacija američke vlade kojom se htjela domoći najvećih stručnjaka Trećeg Rajha (nacističke Njemačke 1933-1945.), posebice ratne industrije, proizvodnje kemijskih otrova i javnozdravstvene medicine. Vlada SAD-a pretpostavljala je: “Ako ih se ne dočepamo mi, okoristit će se Rusi.”

Najvažniji Hitlerovi znanstvenici stoga su nakon rata “uvezeni” u SAD, kojima su u zamjenu za osobnu slobodu pomogli postati tehnološka velesila. Gotovo 1600 nacističkih znanstvenika dobilo je vize, postali su američki državljani te su, kao pokretači znanstvenog i tehnološkog napretka SAD-a, do kraja života sigurno i ugodno živjeli u krugu svojih obitelji.

O dvadeset i jednom nacističkom znanstveniku, koji su doslovce preko noći nacističku ideologiju zamijenili idejama demokracije, svjedoči primjerice knjiga “Operation Paperclip: The Secret Intelligence Program that Brought Nazi Scientists to America”, američke istraživačke novinarke Annie Jacobsen. U knjizi otkriva kako je američka vojska sustavno lažirala njihove životopise te od nekoć bliskih suradnika Adolfa Hitlera i njegovih nacističkih pobočnika učinila uzorne američke građane.

Novinarka i spisateljica između ostaloga ističe: “Protiv šest od dvadeset i jednog znanstvenika o kojem pišem u knjizi vođen je sudski postupak u Nürnbergu. Sedmi je pušten u tajanstvenim okolnostima, bez pokretanja postupka protiv njega. Jedan je bio na sudu u Dachauu zbog optužbe za oblasni ratni zločin. Jedan je bio osuđen za masovna ubojstva i proveo je neko vrijeme u zatvoru, a zatim je pomilovan posredovanjem američkog Ministarstva energetike.”

Kada govorimo o “bijegu” nacističkih znanstvenika i istraživača u SAD, valja međutim imati na umu da on nije bio samo zasluga američke vlade. Zapravo je ona bila tek izvršitelj, a nalogodavci su bili vlasnici tamošnjih vodećih poslovnih korporacija. A tko su bili ti vlasnici?

Uoči Drugog svjetskog rata, “oprani” novac Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije (NSDAP – nacističke stranke), prikupljen ponajprije pljačkom njemačkih Židova, ali i do 1941. godine žitelja osvojenih zemalja, imao je većinski udio u čak 170, a manjinski u dodatnih 108 američkih industrijskih i ostalih poduzeća. Dakako, dio toga plijena nacisti su tajno, a ponekad i javno i zakonito, ulagali i u gospodarske subjekte brojnih drugih zemalja. “Prljavom” i “krvavom” nacističkom novcu, koji bi danas vrijedio bilijune američkih dolara,   međudržavne granice nisu predstavljale nikakvu prepreku!

Osim toga, u to vrijeme u SAD-u je živjelo razmjerno brojno i utjecajno njemačko iseljeništvo. Pristaša nacizma, kao primjerice Henry Ford i John D. Rockefeller mlađi, bilo je podosta i među istaknutom američkom gospodarskom “elitom”, napominje u knjizi “Grey wolf” iz 2011. godine britanski novinarski istraživački dvojac Simon Dunstan i Gerrard Williams. Također, SAD je prije Drugog svjetskog rata uz Njemačku prednjačio u pseudo-znanstvenim eugeničkim istraživanjima.

U SAD-u su se vršila razna “dobrovoljna” medicinska istraživanja, poput cijepljenja djece sifilisom ili izlaganja očiju tuberkulinima pri čemu ih je dio zadobio trajnu sljepoću, za koja nitko nije kažnjen. Tijekom ratnih godina Amerikanci su, u svrhu razvoja bioloških oružja i obrane od istih, provodili istraživanja prenose li se određene bolesti udisanjem, gutanjem ili putem kože. Radi toga je u operaciji Bijele kute zaraženo više tisuća vojnika q-groznicom, žutom groznicom, Rift Valley groznicom, hepatitisom, kugom, tularemijom, venecuelanskim konjskim encefalitisom, … Potom su zaraženi “volonteri” liječeni raznim pokusnim lijekovima i cjepivima. Istraživanja su urodila cjepivima za žutu groznicu i hepatitis, koja je unatoč neetičnom pronalaženju odobrila Američka agencija za hranu i lijekove (FDA).

Neetična istraživanja u svrhu pronalaska lijeka ili cjepiva za gripu provedena su na mentalnim bolesnicima, kojima su virusi ubrizgani izravno u nosnice te su se vrlo brzo razboljeli. Jedan od vodećih istraživača u tom timu bio je američki mikrobiolog Jonas Salk, nakon rata poznat kao pronalazač cjepiva za dječju paralizu. U trećini američkih saveznih država provodila se od 1930-ih godina ozakonjena prisilna sterilizacija žena koje su ocijenjene nepodobnim za stjecanje potomstva uslijed predanosti prostituciji, alkoholizmu ili kriminalnom ponašanju.

Ulaganje NSDAP-ovog novca u vlasničke udjele postojećih i osnivanje novih poduzeća u SAD-u, ali i u Argentini i drugim zemljama, bio je plod pomno osmišljene i proračunate politike nacističke vrhuške. Jedan od njezinih tvoraca Heinrich Himmler još 1942. godine poručio je bliskim nacističkim podložnicima: “Moguće je da će Njemačka biti vojno poražena i primorana na predaju. Ali nacistička stranka i ideologija nikada se ne smiju predati.” Istovjetan smisao ima i poruka koju je pred slom nacističke Njemačke Adolf Hitler uputio najbližem suradniku Martinu Bormanu: “Zakopaj duboko svoje blago (novac, zlato, drago kamenje, umjetnine, … u NSDAP-ovom i privatnom vlasništvu – nap. a.), jer će ti trebati da osnuješ Četvrti Rajh.”

S obzirom na navedene činjenice, ne treba čuditi da su nacistima bliski američki krugovi potajno izigrali odluku kojom je američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt pred smrt 1945. godine zabranio da se u SAD-u zapošljavaju članovi nacističke stranke i ratni zločinci. Naprotiv, njihovo prebacivanje u SAD tako zvanim “štakorskim kanalima”, vodeći ljudi američke poratne vlade ostvarili su kroz suradnju pripadnika američkih tajnih službi s nacističkim sljedbenicima i plaćenicima u Europi, pa i uz pomoć pojedinih visokih crkvenih dužnosnika iz Vatikana.

I tako je pristigla nacistička znanstvena “elita” stala doprinositi ostvarenju  mirnodopskog novog svjetskog poretka, zasnovanog na načelima “demokracije” i “humanizma”, i njegovom “izvozu” iz SAD-a u zemlje širom svijeta. U prvim redovima te “dobrotvorne” misije našli su se, dakako, naci-znanstvenici s područja medicine i javnog zdravstva.

Spomenimo tek nekolicinu tih provjerenih “stručnjaka”, koji su sigurno utočište na nastavak svojeg plodnosnog “znanstvenog” rada pronašli među američkim suradnicima i istomišljenicima. Pri tome valja istaknuti da su ranije spomenuta pseudo-znanstvena istraživanja u SAD-u, vezana uz pronalazak lijekova i cjepiva za pojedine zarazne bolesti, kao i obavezne sterilizacije, nastavljeni i nakon Drugog svjetskog rata, no sada pojačani timovima bivših nacističkih liječnika i medicinskih znanstvenika.

U SAD-u je tako novi-stari posao pronašao Kurt Blome, zamjenik ministra zdravlja u Trećem Rajhu, liječnik koji se bavio ispitivanjem učinka biološkog oružja na zatvorenike logora Auschwitz-Birkenau te priznao da je ubijao Židove “jezivim pokusima”. Američki prijatelji spasili su ga od smrtne kazne, najvjerojatnije u zamjenu za podatke o nacističkim biološkim otrovima, nervnim plinovima i ostalom kemijskom oružju. Vojska SAD-a uposlila ga je upravo na istraživanju i unaprjeđenju biokemijskog ratovanja.

Po završetku rata u Ameriku je stigao i nacistički liječnik i istaknuti medicinski istraživač Hubertus Strughold. Na sudu u Nürnbergu poricao je umiješanost u ratne zločine te svjedočio protiv nacističkih suradnika koji su vršili pokuse na logarašima u Dachauu. Izvukao se bez kazne, iako je osobno bio nadležan za obuku liječnika koji su provodili spomenuta istraživanja za potrebe nacističkog zrakoplovstva. Po prebacivanju u SAD 1947. godine, nastavio je rad u američkom ratnom zrakoplovstvu i NASA-i te je stekao neslužbeni naslov “oca svemirske medicine”.

Pokuse na logorašima u nacističkom koncentracijskom logoru Dachau, usmjerene na istraživanje podnošenja hladnoće, vršio je liječnik Theodor Benzinger. Nakon rata je uhićen, no nakon nekoliko mjeseci u okviru operacije Spajalica prebačen je 1947. godine na rad u SAD. Bio je dugogodišnji ravnatelj Instituta za bioenergiju Pomorskog instituta za medicinska istraživanja. Obznanio je nekoliko patenata, među kojima je najpoznatiji toplomjer za uho.

No, doprinos bivših nacista američkoj medicinskoj znanosti i javnom zdravstvu nije ostao samo na pojedincima, od liječnika osuđenih ratnih zločinaca do “samozatajnog” zdravstvenog osoblja koje im je bilo “desna ruka”, već su u njihov razvoj bila uključena i čitava poduzeća i znanstveno-istraživačka središta.

Autor: Goran Majetić