Svjedoci smo sve češćeg pojavljivanja depresije,napetosti i anksioznosti u školske djece i adolescenata. Kao odgovorni i zabrinuti roditelji, svjesni okruženja u kojem živimo, nastojimo sudjelovati u životu svoje djece, osluškivati njihova srca, razumjeti što ih tišti i pomoći im ojačati samopouzdanje. Pritom se mnogi od nas zapitaju je li u obiteljskom okruženju sve kako treba: okrivljujemo dobrim dijelom sebe ako smo u procesu razvoda ili smo se razveli, preispitujemo svoje odluke, odnos s (bivšim) partnerom, omjer vremena provedenog na poslu i kod kuće s obitelji. Međutim, dobar dio njihova kratkog života vezan je za ustanove, točnije, škole. Ako djeca ondje provode veći dio dana, a očekuje se i da dio svog “slobodnog vremena” opet posvete školi kroz rješavanje zadaća i pripremu za ispite i brojčano ocjenjivanje, nije li logično da su djeca, bez obzira na obiteljske i druge životne okolnosti, pod stalnim stresom i da se to odražava na njihovo zdravlje te da posižu i za neprimjerenim oblicima “utjehe” – psihoaktivnim sredstvima, nasiljem, raznim ovisnostima?

Kroz razgovore s djecom saznajemo da ona zapravo žele i vole ići u školu, ali je silno žele mijenjati. U čemu je problem? Govori se o kurikularnoj reformi, no je li to još samo jedna “kozmetička promjena” koja neće u suštini ništa promijeniti i djeca će nam i dalje biti tjeskobna, nervozna, sklona varanju i prepisivanju, a te osobine ne želimo kod njih razvijati?

Moguće rješenje

https://www.freespirit.com/authors/thomas-armstrong/#

Thomas Armstrong, poznati američki stručnjak za višestruku inteligenciju, izvršni direktor Američkog instituta za učenje i ljudski razvoj, autor desetak knjiga iz područja ljudskog razvoja i učenja, čija je knjiga Najbolje škole prevedena u Hrvatskoj i izdala ju je 2008. godine izdavačka kuća Educa Zagreb, zalaže se za potpuno drugačiji pristup učenju u školama od onog kakav danas imamo.

Prema Armstrongu, najbolje su škole u Americi i u svijetu ne one koje imaju visoka akademska postignuća, već one koje na najbolji način odgovaraju na razvojne potrebe svojih učenika. Umjesto da naglasak stavljaju na usvajanje informacija, trebamo se koncentrirati na razvoj cjelokupnog ljudskog bića. To podrazumijeva duboko razumijevanje svih faza ljudskog razvoja od ranog djetinjstva do odrasle dobi i integraciju teorija o ljudskom razvoju u pedagošku praksu.

Koje su osnovne smjernice iznesene u knjizi Najbolje škole?

1. U predškolskoj dobi središnja aktivnost trebala bi biti igra i samo igra, a s djecom trebaju raditi samo oni odgajatelji koji duboko razumiju socijalni, emocionalni, fizički i kognitivni razvoj male djece.

2. U nižim razredima osnovne škole djeca ulaze u šire kontakte s okolinom te učiti moraju o svemu što ih u svijetu okružuje: kulturi, povijesti, prirodi i drugome, ali na interaktivan, njima razumljiv način, kroz osobno iskustvo, a ne usvajanjem informacija i popunjavanjem radnih listića. Kao jedan od primjera navodi koncept dječjih interaktivnih muzeja. Tako bi otprilike trebala do 11. godine izgledati i nastava.

3. U višim razredima osnovne škole, Armstrong podsjeća, događaju se velike promjene kod djece jer ulaze u pubertet koji većina profesora, umjesto da uvažava i prihvaća, ignorira ili razvija antagonizam prema toj razvojnoj fazi. Stoga predlaže fokusiranje na njihove emocije i uključivanje istih u poučavanje: izazivanje emocionalnog odnosa prema problemu o kojem se poučava, rad u manjim skupinama koje će stvarati osjećaj povezanosti i pripadnosti skupini, poticanje raznih metakognitivnih strategija i rješavanje problemskih zadataka ili odnosa s vršnjacima i slično.

4. U srednjoj školi učenici su  već zreliji i u stanju su promišljati o široj zajednici pa i o globalnoj povezanosti ljudi i globalnim problemima. Naš je svijet pun problema i ako te  mlade ljude želimo pripremiti za život, onda od njih ne smijemo raditi “strojeve za rješavanje testova”  (prikupljanje dobrih ocjena, uspjeh na maturi i sl.), već ih obrazovati kao osobe koje znaju usmjeriti psihički, socijalni, emocionalni, duhovni, kreativni aspekt svoga bića. U protivnom, riskiramo da iz škola izađu potpuno nepripremljeni za život u 21. stoljeću.

A kako se mi ponašamo? Zatrašujemo ih  (ne)uspjehom na sljedećem testu, prijetnjama da se neće moći upisati na željeni fakultet ako ne ostvare traženi rezultat na maturi ili zakidanjem omiljene slobodne aktivnosti ako ne postignu željeni akademski uspjeh.

Armstrong u knjizi Najbolje škole uspoređuje dva različita diskursa: diskurs akademskog uspjeha i razvojni diskurs. Nažalost, većina današnjih europskih i američkih škola temelji se na diskursu akademskog uspjeha. Negativne posljedice diskursa akademskog uspjeha razorne su kako za učenike, tako i za učitelje. Zbog težišta na akademskim sadržajima, npr. matematici, pisanju, čitanju i prirodnim znanostima, zanemaruju se kreativni sadržaji iz kurikuluma – svi oblici umjetnosti i tjelesna aktivnost. Učenike se priprema za ispitne aktivnosti i u takvom se natjecateljskom ozračju pojačava stres pa su učenici spremni, u svrhu zadovoljavanja nametnutog cilja, varati, prepisivati, manipulirati i ponašati se nekolegijalno. Radi postizavanja visokih akademskih postignuća na školskoj razini, u školama se primjenjuju nemaštovite nastavne metode, zanemaruju interesi i razvojne potrebe učenika. Nadzor nad kurikulumom preuzimaju političari, agencije, izdavačke kuće i kompanije koje izrađuju standardizirane testove.

U razvojnom diskursu, tvrdi Armstrong, uspjeh svakog pojedinca ravna se prema usporedbi početnog i sadašnjeg učinka, uspjeh se definira kao doprinos razvoju cjelovitog ljudkog bića i oslobađanju potencijala djece i mladih.

Zaključno, Thomas Armstrong opredjeljuje se za diskurs čovjekova razvoja kao jednog od mogućih rješenja nagomilanih odgojnih, obrazovnih, a mi dodajemo, i zdravstvenih i socijalnih, problema.

Iskreno preporučujemo ovu knjigu, iako je, prema sadašnjim informacijama, rasprodana te ju je nešto teže nabaviti. Ali tko želi, naći će put do nje.

Autorica: Suzana Peša Vučković