Krajem prošle godine po društvenim mrežama u Sloveniji uz veliko odobravanje širio se post učiteljice Barbare Gros. Prikaz stanja u obrazovnom sustavu, kojeg je opisala riječima, tako je strašan da svakako zaslužuje javnu raspravu. Zapravo, po njoj, upravo traži.

Barbara je učiteljica već dvadesetipet godina. Povrh toga iza sebe ima tri mandata kao sindikalna povjerenica, zatim zagovornica prava djelatnika u školskom sindikatu. Tijekom dobra dva sata razgovora svojom širinom i hrabrošću na mene je ostavila dojam čovjeka kakvog u tvornicama budućih državljana trebamo. Kako i sama kaže, jednom je nogom već izvan sustava, jer kaže da je u obrazovanju postalo sve skupa previše nerazumno i da više jednostavno ne može izdržati. I dalje će mladim dušama pomagati da nađu pravi korak na životnom puitu, ali u nekom drugom obliku koji neće od djece tražiti da samo trpe.

“Ne mogu vam reći koliko dugo nas učitelje boli srce što nam nije dozvoljeno dobro brinuti o našoj djeci.”

Sustav ne želi obrazovane ljude (već slijepe sljedbenike), zato proizvodi neurotičnu, iscrpljenu djecu. Kako to da je iz od vas došao tako oštar komentar o stanju našeg školstva?

Jer nisam mogla više gledati što se događa. Kao učiteljicu i čovjeka cijelo me vrijeme boli srce kad pomislim koliko se ta djeca trude zbog mene. Vole me, imaju u mene povjerenje, svojom dječjom jednostavnošćiu žele mi ugoditi…Ali je tempo luđački i često me već tijekom trećeg sata tako blijedo gledaju i jednostavno ne mogu više.

Natrpani plan i program, kažete, su srž problema?

Nastavni planovi su tako natrpani kao da je djetetu to posao. Zamislite da morate ujutro kod kuće pobrinuti se o kravama, kozama i purama, onda morate na posao, i to poprilično naporan gdje često radite i prekovremeno i stalno te pritišću rokovi jer si dobio previše zadataka. Popodne moraš na drugi posao, recimo, anketiranje na terenu, jer inače ne bi financijski izdržao do kraja mjeseca. Navečer opet odradiš zaduženja u štali, noću ponekad negdje dežuraš kao zaštitar, ujutro se jedva ustaneš i opet se odvučeš u štalu. Zamislite si niz godina takvog posla i dobit ćete sliku iskustva naše djece u školskom sustavu.

Kad vas je posao u nastavi do kraja izmorio, tražili ste rad na udaljenoj lokaciji.

Molba je, na sreću, bila odobrena. To mi sad zaista omogućuje malo opušteniji i temeljitiji rad s djecom. S druge strane, dobila sam tako cjelovitiji uvid – i vidim koliko su djeca preopterećena. Pet sati nastave, sat za satom, popodne domaće zadaće i učenje. S tim da ih stalno požurujemo. Dajmo!! Brzo!! Još ovo treba, pa još ovo i ovo – brzo se obucite, brzo izračunajte, brzo ovo, brzo ono…Sve to zato što nam je svima za petama nastavni plan. Ako su zaista djeca dovoljno dobra pa redovito uče, rade više od prosječnog odraslog.

Još prije pet godina imali biste pravo. No danas je skoro normalno da odrasli rade deset do dvanaest sati dnevno. Možda je to pravi pokretač naše propasti.

Da, u tom ciničnom smislu je možda slovenska škola zaista dobra prirepma za život. Nije onda čudno da su i učitelji sve napetiji ako djeci ne ide dobro. I zato mnogi daju toliko zadaća kako bi djeca bolje utvrdila gradivo. I zato su djeca toliko nestrpljiva i nasilna prema vršnjacima. Zbog tih ludih zahtjeva svi toliko žurimo da nitko nema vremena zaustaviti se i zapitati: pa zašto stalno svi nekud žurimo?

Istina: zašto? Za vama je četvrt stoljeća poučavanja. Onomad je, kažete, naša škola bila drugačija?

O, kad sam počimala, bilo je bitno drugačije. Naravno, ni tada nije bilo niti blizu idealnom, ali je svejedno bilo neusporedivo bolje.

Što se je dogodilo?

Iz nekog razloga počelo se je s tim maničnim napuhavanjem nastavnih planova i programa. Ako si prije imao za obaviti trideset stvari, danas ih imaš stotrideset. I kad si mislio da se ne može nabiti više ništa unutra, upravo se to dogodilo. I kad je na kraju počelo kipjeti, još su ubacili unutra dodatne satove nastave i dodatne izborne aktivnosti. Nezamislivo. Ne trebaš biti nikakav genij da predvidiš da će posljedica toga biti premoreno dijete. Umorno dijete je naporno dijete. Jednako kao što smo naporni mi odrasli kad smo umorni. Sad smo u školi umorni i mi učitelji i djeca i sve više nam dolaze umorni roditelji i traže pravdu kod umornih ravnatelja.

No kako je došlo do tog ludog stanja? Tko je odgovoran za to?

Ha, na nekoj točci je sustav očito odlučio da mu najviše odgovaraju isrcpljeni ljudi. Što se tiče nastavnih planova poseban je problem velika skupina ljudi koja je uvjerena da su djeca samo lijena. I da vrijedi jednostavna jednadžba: što im više daš, više znaju. Neki u to zaista vjeruju, i to s najboljim namjerama. Ali to nije istina! Tvrdim da u paušalu to nije istina. S djecom je sve u redu. Oni se samo na različite načine prilagođavaju neizdrživoj situaciji.

Što bi trebalo učiniti da im se olakša pritisak?

Pola tog balasta bi im trebalo skinuti. Možda i više! Kunem se da bi djeca nakon toga puno više znala. Možda se čini paradoksalno, ali nije. Umjesto da ih bombardiramo nebitnim informacijama, tako bismo mogli utvrditi one bitne. Djeca bi bila odmornija i time zainteresirana za znanje. Gradivo bi mogli pounutriti i zato bi im usvojeno znanje bilo dugoročno korisno. A ne da hrpu nebitnih podataka zapamte na tri dana, a onda jedva čekaju da ih zaborave. Jer im već slijedi nova pošiljka stvari koje moraju zapamtiti  za tri dana. U takvom sustavu  petica nije nikakva garancija dugoročnog znanja. Kao odličan suprotni primjer pogledajmo npr. Finsku.

Koja je stalno pri vrhu ljestvica mjerljive uspješnosti školskog sustava.

Ali znate zašto? Jer se tamo teme zaista obrađuju drugačije. Posjetila sam ih i zato znam o čemu govorim. Finska spada u države s najmanje sati nastave i djeca u školu kreću godinu dana kasnije od nas (u Sloveniji, op. prev.). Sustav ne opterećuje učitelje s gotovo nikakvom administracijom, tako da se mogu cijelim svojim bićem posvetiti poučavanju. I pritom imaju potpuno odriješene ruke. Ondje inspekcije ni ne postoje.

Kako ne postoje? To se svejedno čini previše čudno.

Istina, ako gledamo sa stanovišta našeg sustava, gdje se ljude samo kontrolira. Tako ih se divlje i stalno kontrolira da su živčani i iscrpljeni već samo od toga. Ako ljudima dadeš zdravu mjeru odgovornosti, većina će svoje obveze izvršiti sasvim dobro ili još bolje. No ako si stalno nad njima, ako im ne vjeruješ, onda će izgubiti veselje i želju za samostalni i kreativni rad.

I po tom pitanju je nekad bilo drugačije?

Je. Kad sam ja počimala, sustav nam je više vjerovao. I sjećam se s kakvim su veseljem ljudi išli raditi. Sad se svi samo brinemo gotovo samo o tome da smo administrativno pokriveni za slučaj inspekcije ili kakve tužbe.

Ne samo u školi, posvuda je administracija narasla poput korova.

Osobno sam još uvijek vrlo rado u razredu, izrazito volim raditi s djecom – ali ako mi se dozvoli raditi onako kako treba! No sam sustav to ne dopušta! Još jednom: sa sigurnošću tvrdim da naša djeca nisu lijena. No ako pred djecu postaviš preveliku hrpu obaveza kojima ne vide kraja, onda će mnogi baciti pušku u kukuruz. Kad mi moj sin pokaže različite stvari iz udžbenika i pita: “Mama, zašto to učim? Kad će mi to uopće zatrebati?” u većini mu slučajeva ne znam ponuditi smisleni odgovor.

Kad sam ja bio u školi, jednako sam govorio. Kakva brda nevažnih podataka smo morali probaviti – informacije koje nam sad nisu potrebne ni za križaljke. Ali, čekajte, ja sam u školu išao pred tridesetak godina. Želite reći da je sad još gore nego onda?

O, da, mnogo, mnogo, mnogo gore. Neusporedivo gore.

Ali kako to? Kako su se stvari pogoršale?

Već neko vrijeme živimo u dobu gubljenja osjećaja za bližnjega. Jedan od glavnih razloga za to je činjenica da smo skoro svi preopterećeni. I tako nam ponestaje vremena i snage za druge. To naravno odgovara neoliberalizmu koji je potpuno preuzeo naše društvo. Godinama nas je polako kuhao kao žabe, polako podizao temperaturu u loncu. I sad smo u vreloj vodi, ali se uvjeravamo da i nije tako vrela. I radije okrivljujemo drugu žabu za naše loše stanje.

Haha,  kako istinito. I kako žalosno.

Neoliberalizam radi na raspadanju društva i radnih kolektiva. Najviše mu odgovara klima u kojoj ljudi gledaju samo na sebe i vlastitu korist. I gdje su međusobno raspršeni. U takvom okruženju si vodeće položaje grabe najveći narcisi, odnosno najbesramniji nasilnici i postavljaju svoja mjerila. Većina se pak bavi time kako bi im se umilila da ne tuku njih nego nekog  drugog.

Na opće dobro zapravo nemamo vremena gledati jer nam je sustav nametnuo toliko zamki.

Tako je. Ako se ne boriš samo za sebe i svoje dobro, onda te brzo dotuku. Mali čovjek – dobar čovjek, vrijedan i drag čovjek – se je prilagodio i dalje se prilagođava. Radi i radi i trudi se. Istovremeno ne primjećuje da je sve živčaniji. I da zapravo više ne može.

Iskreno: kakvoga budućeg državljana si dakle, s obzirom na trenutne norme, želi slovenska škola?

Sve što sam gore rekla je teško objasniti drugačije osim da sustav ne želi obrazovane ljude. Očito ga zanimaju slijepi poslušnici. I koji pored toga još razmišljaju ovako: “Ah, dobro, pa hoću. Dobro, još ću ovo napraviti, za još manje novca, nekako hoću!”

Onda je to školovanje za ropstvo?

Recimo da je školovanje za prilagodljivost i poniznost. I mislim da će se čitatelji složiti da to nikako nije dobar cilj. Ne mogu vam reći koliko dugo nas učitelje boli srce što nam nije dozvoljeno dobro se skrbiti o djeci. Gotovo svi koje poznajem su kao i ja odabrali ovo zanimanje da bi pomagali našoj djeci da postanu sretni i uspješni odrasli. Iskreno sam u to vjerovala, iako zvuči jako naivno. Ali što smo se mi učitelji više trudili, iz godine u godinu je postajalo sve gore.

Zanimljivo je da veći dio javnosti doživljava učitelje kao ljenjivce.

Dio učiteljskog posla je zaista i stalno slušanje o tome kako premalo radimo. To misle oni koji nemaju pojma što znači 45 minuta usmjeravati pažnju trideset vrlo različite djece. Pored svih dodatnih odgovornosti koje nam se daju, mi smo učitelji isprani, do kraja iscrpljeni. Najviše, čini mi se, radi uvjeta rada. I od jalovog pitanja je li zaista potpuno nevažno uspostaviti sustav u kojem će se učitelj moći posvetiti svakom učeniku zasebno nekoliko minuta na dan. Da mu dade do znanja da ga poštuje kao osobu, da mu želi dobro, da vjeruje u njega. Da ga pita kako mu ide ili mu nešto nedostaje.

Teške riječi…U školi za zdrav život moralo bi se naći vremena i za to

Kao sindikalna povjerenica sam upoznala brojne učitelje i zato znam da se većina njih maksimalno trudi.

Mogu li učitelji svoje nezadovoljstvo i nezadovoljstvo djece prenijeti nadređenima?

Ranije smo to često radili, sada sve manje. Neki se ipak herojski i dalje trude. Čini se da smo se kao društvo, pa i mi učitelji, predali sudbini. Postali smo preapatični. Mnogi više ne vide svjetlo na kraju tunela.

To svjetlo su vam ugasile neosjetljive instance?

Neosjetljivost je ugrađena u sustav. Kod više ministara – pogotovo kod jednog – imala sam osjećaj da zaista razumiju naše probleme i da iskreno nešto žele promijeniti. Pogotovo na početku mandata. No očito je sustav tako uređen da se je na kraju predao i taj koji je bio najmotiviraniji. I umjesto da nas rastereti, dodatno nas je opteretio, kao i ministri prije njega. Pozorni promatrač stječe dojam da je na to bio prisiljen. Zato se zapravo uopće ne čudim da proizvodimo neurotičnu djecu. Kao što se ne čudim da je obrazovnoj profesiji tako pao ugled.

A djeca…?

Djeca te blijedo ili živčano gledaju i pitaju mogu li na zahod. Ti znaš da samo žele prošetati jer više ne mogu izdržati. Pa ih pustiš, što da radiš?  Razumiješ ih. Pa gledaš te male drage glave i misliš što im to treba? Treba li to meni? I svejedno odlučiš ostati u sustavu. Misliš, još ovu godinu. Ako barem nešto napravim barem za neku djecu, svejedno sam nešto postigla. Barem nešto. Možda će jedno dijete ili njih tri ili njih dvadesetosam biti sretnije u školi…I djeca to znaju jako lijepo vratiti. Ljubav prema djeci drži te u sustavu. Sustav te ubija. Svoj izlaz morat ću tražiti sama. Najviše od svega želim da taj izlaz nađe cijelo naše društvo. Naša su djeca toga vrijedna!

Autor: Jure Aleksič

Prijevod: Suzana Peša Vučković

Izvor: http://revijazarja.si/clanek/odklenjeno/5a5717af2b3d8/nasi-otroci-delajo-vec-kot-povprecen-odrasel