Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću, poznat i kao ADHD (od engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder), jedan je od najčešćih neurorazvojnih poremećaja dječje i adolescentne dobi. Ovaj poremećaj uključuje povećanu motoričku aktivnost djeteta, koja je praćena neadekvatno razvijenom i lako otklonjivom pažnjom te naglim, nepredvidljivim i impulzivnim reakcijama. Takvo je dijete u razredu nemirno, ometa druge u radu, ne može završiti ni najjednostavniji zadatak, nepažljivo je, uvijek je u nevolji, promjenjivog je raspoloženja, razdražljivo je, ne može održati prijateljstva i sl.

Je li to baš tako kako znanost danas za ADHD tvrdi ili je to prirodno zaigrano dijete s poremećenom homeostazom mozga?

Dr. Leon Eisenberg koji je preminuo u 87. g. u 2009. tijekom 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća bio je istakuta figura dječje psihologije, a pripadao je think tanku tog doba u psihijatriji. Svojom je kreativnošću od shizofrenije, tada jedinog psihičkog oboljenja, do danas iskovao preko 50 različitih psihičkih poremećaja, a sve u svrhu veće prodaje farmaceutskih droga.

Popis sindroma i stanja je toliko osebujan da ih je teško sve prebrojati.. Stendhalov sindrom, Capgrasov sindrom, Fregolijev sindrom, Munchausenov sindrom, sindrom strane ruke, poremećaj identiteta tjelesnog integriteta, bibliomanija, autofagija, savantizam i sl., da ne spominjemo razne psihoze, depresije, poremećaj ličnosti i tako dalje..

Doktor koji je tvorac termina ADHD na samrti izjavljuje kako je ADHD tipičan primjer izmišljene bolesti (eng. Factitious disorder), a prethodno Munchausen sindrom, odnosno kada lažno nekoga optužimo za neki oblik psihičke bolesti.

Danas još uvijek nitko sa sigurnošću ne može reći što uzrokuje ADHD, ali se pretpostavlja da ima veze s poremećenim razinama na transmiterima serotonina, noradrenalina i dopamina jer su uvidjeli da psihotropske droge poput ritalina djeluju na razine tih transmitera u smjeru smanjenje siptoma ADHD. Drugim riječima, napravite od djeteta zombija kojemu se rade preinake na sinapsama i koje doživljava psihoaktivna djelovanja u rangu s kokainom ili heroinom i to nazivamo liječenje…
Serotonin i noradrenalin snažno utječu na psihičke obrasce ponašanja, dok dopamin utječe na pokret. Te tri supstance su iznimno bitne za normalno mentalno zdravlje. Razvoj neuroznanosti najviše je gonjen činjenicom da se farmakološki može djelovati na određene neurotransmitere kako bi se napravile određene preinake pa otuda različiti spektar lijekova za određena stanja.

Neuroprijenosnici odnosno neurotransmiteri su kemijske tvari (signalne molekule) u ulozi komunikacijskih sredstava među neuronima. Te tvari prenose živčani impuls od stanice do stanice.
Mogu biti inhibicijski (depolarizacijski) i facilitacijski ili eksitacijski (hiperpolarizacijski). Obično ih se u sinaptičku pukotinu izluči previše, pa se procesom ponovne pohrane  vraćaju u presinaptički mjehurić ili ih razgrađuju posebni enzimi. Višak i manjak neurotransmitera uzrokuje psihičke i mentalne poremećaje. Neuroprijenosnici se sintetiziraju u živčanim završetcima (sinaptičkim), u sinaptičkoj pukotini djeluju kao prenositelji električnih signala između neurona.
Neuroprijenosnike dijelimo u četiri osnovne skupine: acetilkolin, koji je prvi otkriven i najzastupljeniji transmiter u nama, druga skupina su monoamini ili biogeni amini: katekolamini (noradrenalin i dopamin), indolamin (serotonin), adrenalin i histamin. Treća skupina su aminokiseline: glutaminska kiselina, GABA(gama aminobutrična) i glicinska. Četvrta skupina su peptidi koji su prvi veći lančani niz nakon aminokiselina kao neuromodulatori. Poznato ih je oko trideset; kortikotropin, vazopresin, oksitocin, tvar P, vazoaktivni intestinalni peptid itd.

Ova treća skupina neurotransmitera se ponaša prekursorski što znači da služe kao temeljni građevni blokovi pri izgradnji ostalih supstanci. Prekursor znači mig da se stvori iduća molekula, najčešće uz posredstvo nekog enzima. Tako, na primjer, ako imamo šećer, odnosno glukozu koja se sintetizirala prethodno iz glutaminske kiseline i koline koje sintetizira jetra uz pomoć enzima acetil transferaze, dobijemo neurotransmiter acetilkolin. U acetilkolinske receptore spadaju nikotinski i muskarinski. Jedan je alkaloid iz duhana, a drugi iz gljive muhare i prirodni su agonisti koji djeluju na ova dva receptora pa odatle i nazivi.

Glutaminska aminokiselina je glavni prekursor većine supstanci u mozgu i iz nje se sintetizraju glutamati kojima je glavna uloga ekscitacijska, odnosno uzbuđujuća, te je zaslužna za 90% sve neurotransmisije u mozgu. Uloga im je da pripreme neuron na hiperpolaciju odnosno ispaljivanje električnog impulsa kroz naponske ionske kanale. Glutamati su zaslužni za uzbuđivanje neurona dok je za inhibiranje (depolarizaciju) neurona u mozgu zaslužna GABA ili gama aminobutrična kiselina, dok je glicinska zaslužna za inhibiciju u leđnoj moždini.Zbog previše glutamata mozak je preuzbuđen, reklo bi se prebudan, a karakterizira ga beta stanje svijesti što je stanje budnosti. Višak glutamata odlikuje euforija i nemogućnost umirivanja misli, smanjene koncentracije, pažnje. Da bi se pretjerana ekspresija glutamata mogla regulirati duž glutamatskih receptorskih sustava (AMPA, NMDA) najgušće se smjestila GABA kako bi preuzbuđenost regulirala i dovela ih u homeostazu. Nemogućnost održavanja homeostatskih uvjeta između glutamat GABA receptorskog sustava dovodi do preuzbuđenosti neurona koja se očituje i kroz mnoge simptome, a kod sebe ga najčešće detektiram kao nesanicu, anksioznost ili osjećaj da bih iskočio iz kože od nemira, a ja sam kao odrasla osoba naučen nositi se takvim stanjima dok mi se čini da smo sa zaigranom djecom koja imaju problem sa preuzbuđenošću moždane aktivnosti ipak malo odvažni vjerovati kompromtiranom doktorsko farmacijskom lobiju.

Ako doktor uči iz lažnih izvora kako onda možemo pretpostaviti da je kompetentan dijagnosticirati bilo što? Doktori danas nažalost vladaju samo dobrim znanjem kako nekom oboljenju pripisati određeni lijek. Nema kod njih alternativnog ni individulnog pristupa. Nije ni školovan za tako nešto. Školovani su samo kako bi se većina profilirala u farmako dilere bez djelovanja na uzroke, individualiziranim pristupom svakom pacijentu.

Medicinska znanost je u najmanju ruku kompromitirana ambicijama i željama farmacije jer se lijekovi najčešće testiraju na malim uzorcima, vremenski period najčešće je kratak da bi se otkrila dugoročna djelovanja i ostale kompromitirajuće taktike farmacije.

Da bi se ostvarilo inhibicijsko djelovanje na moždanu preuzbuđenost farmacija ima cijeli spektar droga koje spadaju u GABA-erične droge, a inhibicijsko djelovanje GABA se očituje kroz iskopčavanje moždanih funcija pa ju možete zamisliti i kao glavni stop znak svih moždanih aktivnosti. Previše GABA dovodi do oslobađaja većih količine melatonina pa odosmo u san. Ono što je bitno je održavanje homeostaskih uvjeta. GABA je dovoljno tek toliko da bi se anuliralo ekscitacijsko dijelovanje glutamata. Sve van idealnih uvjeta dovodi do efuforije s jedne strane i pretjerane smirenosti s druge strane i bez djelovanja na neurotranmisiju serotonina, dopamina i noradrenalina..
GABA-erične droge odlikuje anksiolitično djelovanje upravo jer se djeluje na ekscitacijsko djelovanje glutamata, čije nepravilno lučenje dovodi do oksidacijskog stresa i citotoksičnosti. To dovodi do apoptoze (programirana smrt stanice) ili nekroze (traumatska smrt stanice), ovisno o jačini podražaja. Za citotoksičnost je zaslužan i vodikov peroksid.
GABAerične droge prvenstveno imaju sedativno djelovanje, odnosno anksiolitični, antikonvulzivni i antispazmični (opušta mišiće) efekt.

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/21428811

Povukao sam vam paralelu između anksioznosti, nesanice i euforičnosti odnosno preuzbuđenosti mozga u svim slučajevima. Zar nije moguće da u slučaju ADHD-a uzrok leži u poremećenoj homeostazi glutamat GABA pa se ono što mi percipiramo da ćemo izluditi od nemogućnosti umirivanja misli mi povjerujemo doktorima da je u pitanju poremećaj pažnje i hiperaktivnost. Pa zar nije to jedno te isto? Kada imamo anksiozne epizode možemo li se fokusirati na bilo što osim na misli koje nam trenutno okupiraju um i stvaraju osjećaj anksioznosti? Koliko puta ste probdjeli noć jer su vas glutamati držali u stanju budnosti, a budnost potpirivala najčešće idiotska misao koju povlačimo iz nekog stresnog i u našoj glavi neriješenog prošlog trenutka. Zar nije naša nemogućnost zaboravljanja i puštanja glavni uzrok zbog kojeg vučemo prošle trenutke u ovaj i dozvoljavamo da dominiraju našim umom, umjesto da živimo u sadašnjem trenutku prepuni oprosta i zaborava za sve koji su nas, prema našoj percepciji, nečim uvrijedili ili povrijedili (najčešće roditelji)?

Ono šte želim reći, ta pretjerana budnost, briga oko prošlih trenutaka i pretjerano analiziranje i kojekakvi mentalni obrasci koje svatko odnas izabire za sebe najčešći su uzrok nemirnih misli i nemogućnosti da boravimo u sadašnjem trenutku. Ako je nama odraslima teško, onda samo zamislite kako je našoj djeci koju se još dodatno i stigmatizira poremećajima.

Autor: L.P.