Poštovani roditelji, ravnatelji, nastavnici, ministri, stručnjaci…

Nova školska godina počinje u sasvim drugačijem duhu nego prijašnjih godina. Umjesto da joj se veselimo, i učenici i mi roditelji smo zbunjeni, čak i uplašeni. Da, moja djeca vole školu, vole saznati nove stvari, vole naučiti, zanimaju ih nova iskustva, novi izazovi, s veseljem prate učiteljice i vole čak one „stroge“, zato što znaju da će od njih najviše naučiti. No, ove godine nitko od njih ne razmišlja toliko o novim izazovima, o šarenim bilježnicama i knjigama, o druženju s prijateljima, koliko razmišljaju kako će ta škola uopće izgledati.

boy running during sunset
Photo by Pexels.com

Svoju djecu ne želim zastrašivati. I da postoji puno opasnija bolest od ove, takozvane korone, ne želim da djeca žive u strahu. Kakav bi to život bio, u strahu od svega što ih okružuje, u strahu od igre s vršnjacima, u strahu od drugih ljudi? Kakav bi nam to svima život bio bez vjere u vlastiti imunološki sustav, u život? Kakav bi nam život bio bez opuštenosti, veselja, zagrljaja i dodira? Kakav bi djeci to život bio bez novih znanja u školskoj sredini, bez druženja s vršnjacima, bez povjerenja u učiteljice i druge školske djelatnike?

Ali eto, sve se ovo ruši.

Zašto?

Imamo li mi ljudi odgovornost prema takozvanim autoritetima ili prema našoj djeci?

Ima li bilo tko pravo tražiti od nas roditelja da, pod navodnom odgovornošću prema drugim članovima društva, zakidamo svoju vlastitu djecu?

Osnovna higijena poput pranja ruku i kašljanja u rukav nikoga ne ugrožava. Nošenje maske i stalna dezinfekcija pak ugrožavaju zdravlje. Nekoga više, nekoga manje. Maske ne smiju nositi  ljudi s astmom zato što smanjuje dotok kisika. Zašto bismo bilo kojem djetetu željeli manje kisika za njihovo tijelo u razvoju, za njihove glavice dok razmišljaju? Zašto bismo željeli okolinu bez bakterija koje su sastavni dio našeg organizma i naše okoline? Bez njih stvaramo uvjete za super-otporne bakterije i neotporne organizme naše djece. Je li to briga za zdravlje? Je li to budućnost čovječanstva?

Usto, maska stvara osjećaj manje vrijednosti, ponižava, šalje poruku „šuti, nemaš pravo glasa“, šalje poruku „nemaš pravo odlučivati o svom zdravlju“, dok gledanje u ljudi pokrivenih lica stvara nelagodu i strah, pogotovo djeci. Svakodnevno mjerenje temperature stvara djeci strah od bolesti, a takav strah može i potaknuti bolest.

Nošenje i nenošenje maski među djecom stvara i podjele. Djeca koja su u strahu od bolesti, prozivaju drugu djecu zbog nenošenja maske, iako na primjer netko ima izuzeće, ponekad čak i kada se maske u razredu ne moraju nositi. Osim što su već ionako zakinuta za slobodnu igru i kontakt s vršnjacima, zbog maski se među djecom stvaraju tenzije i agresija, na što učitelji niti ne znaju reagirati. Želimo li našoj djeci zaista život u strahu pred drugim ljudima?

Ne želim takvu školu za svoju djecu. Smatram da je moja odgovornost zaštititi njihovo pravo na zdravlje, ne samo tjelesno, nego i duševno, psihičko, emocionalno i socijalno. Očekujem da svi mi ljudi, a time i institucije (jer i institucije su ljudi, zar ne?) što prije sebi postavimo pitanje koje sve posljedice ostavljaju ove mjere na život naše djece, jer o tome se premalo raspravlja u tijelima vlasti i medijima. Ljudsko zdravlje trebamo promatrati s ukupnog psihofizičkog i emocionalnog aspekta, a ne samo s aspekta korona virusa.

Zato predlažem da svi mi iskoristimo ovo dosadašnje iskustvo i počnemo stvarati bolju budućnost za našu djecu. Učimo djecu da za dobro društva čine bolje stvari nego da ugrožavaju svoje zdravlje i svoj ponos. Učimo djecu o zdravlju umjesto o bolesti. Učimo ih o svemu korisnome što im može služiti kroz život, otvorimo im mogućnosti, umjesto da ih trpamo u okvire. Učimo ih ljubavi i bliskosti umjesto razmaku. Umjesto razmaka dajmo im ljubav. Budimo im primjer.