Ospice su vrlo zarazna sezonska bolest. Najčešće se pojavljuju zimi ili u rano proljeće. Pogađaju gotovo sve osjetljive osobe koje dođu u kontakt s njom. Ospice se prenose s jedne osobe na drugu preko velikih kapljica od kihanja ili zrakom u obliku sitnih kapljica, drugim riječima kašljanjem i kihanjem. Vrijeme inkubacije je devet do četrnaest dana. Bolest je najviše zarazna tijekom početne faze, a to su dva dana prije pojave osipa i četiri dana nakon što se osip pojavi. Simptomi su slični simptomima drugih infekcija gornjih dišnih putova. Pojavljuje se povišena temperatura, slabost, curenje iz nosa, kašalj i konjuktivitis.Temperatura može porasti i do 40,5° C. Osip se pojavljuje četrnaest dana nakon izlaganja bolesti. Počinje od glave i tijekom sljedeća tri do četiri dana širi se na udove. Može prilično svrbjeti. Zna se pojaviti gubitak teka, proljev i općenito oticanje limfnih čvorova, kao i kašalj i ekstremna osjetljivost na svjetlo (fotofobija). Temperatura se obično snizi kada osip nestane nakon četiri do pet dana. Tada se dijete mnogo ugodnije osjeća. Bolest obično prođe u deset dana, pa se često naziva „desetodnevnim ospicama“.

Netipične ospice su vrsta bolesti koja se može pojaviti u ljudi prethodno cijepljenih umrtvljenim virusom koji se više ne upotrebljava u SAD-u. To je težak oblik bolesti i obično se manifestira vrućicom, glavoboljom, bolovima u trbuhu te neobičnim osipom, koji se pojavljuje na ekstremitetima i širi prema glavi. Moguće su teške komplikacije, poput upale pluća, a kod netipičnih je slučajeva smrtnost mnogo veća.

Komplikacije povezane s ospicama jesu upala srednjeg uha, upala pluća, postinfektivni encefalitis, gubitak sluha, supsklerozni panencefalitis i smrt. Veća je vjerojatnost za upalu pluća kod male djece, a kod odraslih za encefalitis.

Iako se bolest može smatrati razornom u zemljama u razvoju, gdje je stopa smrtnosti čak 10 posto, u razvijenim je zemljama to obično blaga bolest, a komplikacije su više iznimka nego pravilo, naročito među zdravom djecom.

Tipična terapija u liječenju ospica sastoji se prvenstveno u tome da se djetetu osigura udobnost, boravak u krevetu i tihe aktivnosti kakko bi mu brže prošlo vrijeme. Jako je važno odmarati se i unositi puno tekućine. U slučaju fotofobije zamračiti prostor. Iscjedak iz oka čistiti toplom vodom ili fiziološkom otopinom. Da se ublaži svrbež od osipa, mogu se koristiti lijekovi protiv svrbeži. Djeci koja boluju od ospica nikako se ne smije davati aspirin koji može dovesti do ozbiljne komplikacije, Reyova sindroma, no mogu se davati lijekovi za snižavanje temeprature na bazi ibuprofena.

Prije pojave cjepiva očekivalo se da se gotovo svaka osoba u djetinjstvu zarazi ospicama. Iznimno su rijetko obolijevala djeca mlađa od godinu dana, jer su ona zadržala pasivan imunitet dobiven u majčinoj utrobi ili dojenjem. Epidemiologija bolesti se promijenila nakon uvođenja cijepljenja, pa je porastao broj oboljelih u kasnijoj mladenačkoj dobi kada je veća vjerojatnost da bolest ima razorne posljedice. Upravo je upotreba cjepiva povećala učestalost bolesti u najrizičnijim skupinama (odrasli i mladi), a smanjila njezino pojavljivanje u najmanje rizičnim skupinama (mala djeca). Sada žene koje su bile cijepljene ne mogu više prenositi prirodnu otpornost na ospice na svoju novorođenčad, a studenti se moraju ponovo cijepiti. Ako se nitko više ne može zaraziti ospicama prirodnim putem, u budućnosti možemo očekivati katastrofu, jer nitko u našoj populaciji neće biti prirodno imun. Epidemija ospica obično se pojavljuje u populacijama u kojima je cijepljenje uobičajeno. Vrlo je vjerojatno da će u populaciji u kojoj više nema pasivnog imuniteta, a revakcinacija se provodi u ranoj zreloj dobi, bolest još jednom promijeniti epidemiološki tijek i pronaći novog domaćina u odrasloj i staroj populaciji. Jedini spas od zaraze ospica prethodno cijepljenih je stalna revakcinacija. Cjepivo koje se koristi u Hrvatskoj je M-M-RVaxPro.

Uvođenje cjepiva protiv ospica poklapa se sa stalnim brzim padom pojave bolesti. Tako je npr. stopa smrtnosti od ospica u SAD, gdje je cjepivo uvedeno 1963., u razdoblju od 1900-1904. iznosila 10,02. Vrhunac je dosegla u razdoblju 1916-1918., kad je iznosila 21,1. U vrijeme prije uvođenja rutinskog cijepljenja (1958-1962) iznosila je 0,24. To znači da se smrtnost radi ospica već prije uvođenja rutinskog cijepljenja smanjila za 97,6 %u usporedbi s prvim razdobljem, a za 98,01 % u usporedbi s razdobljem koje bilježi vrhunac smrtnosti. Vrlo slični statistički podaci mogu se naći i za Englesku i Wales. Tvrditi ili nagoviještati da je cijepljenje glavni ili čak jedini čimbenik pada smrtnosti od ospica, potpuno je neutemeljeno i obmanjujuće.

Izvori:

1. Jill Romm, A., (2007), Cijepljenje – priručnik za brižne roditelje, Planetopija, Zagreb

2. Černič, M., (2014), Ideološki konstrukti o cepljenju, Založba Vega, Ljubljana

3. CDC (2011), Epidemiology and Prevention of Vaccine-Preventable Diseases. Atkinson, W., Wolfe, S., Hamborsky, J., eds. 12th ed., Washington DC: Public Health Foundation; str. 181

4. Federal Security Agency, 1947;

5. US Department of Health, 1964-2002