Mnogi javno posramljivanje koriste kao odgojnu metodu. Odnosi se to kako na roditelje, tako i na odgojitelje i učitelje u odgojno-obrazovnim ustanovama. Priznajmo sami sebi, svi smo više puta izgovorili i čuli nekoga da u javnosti kaže “kako te nije sram?” ili “sram te bilo!”. Ili možda “dobar budi”, “zločest si” i tome slično. Ovdje već zalazimo i u etiketiranje, ali u svakom slučaju se radi o posramljivanju djeteta. Pamtim mnoge situacije u kojima je odgojiteljica ili učiteljica čak i uz prizvuk sarkazma znala izvući dijete pred razred pa vrijeđati: “Pogledajte što si je napravio, smočio rukave do lakta! Kako si samo tako smotan?” ili “Tko zna što si radla kad ti je bilježnica ovako neuredna! Pogledajte ovu bilježnicu!”

Je li javno posramljivanje djeteta ikome korisno? Razvija li ono kod djeteta neku pozivitnu osobinu ili osjećaj? Kako bih se ja osjećala da me kao odraslu osobu netko prozove i pred grupom ljudi, poznatih ili nepoznatih, kritizira za neka ponašanja ili neizvršenu obavezu? Bi li to doprinijelo mojoj produktivnosti, odgovornosti i točnosti? Ili bi potkopalo moje samopoštovanje i izazvalo srdžbu i bunt prema onome tko me proziva?

Opasnosti posramljivanja djece

Samopoštovanje se gradi od malih nogu. To je proces koji teče sporo i vrlo je osjetljiv, pun uspona i padova. Često možemo samo reći “ne radi se to tako, moraš ovako” ili “to se ne smije raditi”, ali moramo djecu poučiti i kako se ponovo uspraviti i povratiti samopouzdanje nakon padova i pogrešaka. Sve više istraživanja pokazuje da se puno bolje uči iz vlastitih pogrešaka, nego iz preciznih uputa koje nam netko dade. Mi smo zrcalo svakog djeteta, i ono sliku o sebi stvara gledajući i slušajući odrasle. Ukoliko mu redovito ukazujemo na pogreške, etiketiramo ga kao zločesto, neposlušno, nemoguće i lijeno, njegova će predodžba o sebi biti loša, a njegovo samopouzdanje vrlo nisko. Istovremeno, polako će se saživjeti s dobivenom etiketom i neće niti nastojati promijeniti nešto u svom ponašanju.

U školi, na primjer, javno grubo opomenut i posramljen učenik neće tiho primiti kritiku, već će automatski aktivirati jedan od obrambenih mehanizama. Danas su poznati kao tri F: fight, flight or freeze. Tinejdžer će najčešće izabrati borbu (fight) i uzvratiti, prepirati se s profesorom i uvući se u dugu raspravu, ali ne zato što ne poštuje svojeg učitelja, već ima prirodnu potrebu sačuvati obraz pred publikom, svojim vršnjacima u razredu.

Često sam se, prisustvujući takvom javnom posramljivanju bilo kao roditelj na dječjem igralištu, bilo kao odgojiteljica u vrtiću, pitala zašto? Zašto je nama tako duboko u kulturu usađeno to javno prozivanje i posramljivanje? Svjesna sam da su kroz povijest na javnim trgovima pred podivljalom svjetinom organizirana kamenovanja, spaljivanja, giljotine, vješanja. Važno je bilo prestupnika javno poniziti, povrijediti, označiti, primjerom masi pokazati što će se dogoditi budu li odstupali od pravila. Možemo li se napokon izvući iz tog začaranog kruga i osloboditi se ove ružne navike i pogrešne odgojne metode?

Može i drugačije

Danas javno osuđujemo i posramljujemo na društvenim mrežama. Teško da se tu išta može učiniti. No u obiteljima i školama može. Jedno od rješenja je da se intenzivno radi na edukaciji roditelja, ali posebno onih odraslih koji se u odgojno-obrazovnom sustavu bave djecom. Smatram nedopustivim da se takve odgojne metode ne iskorijene iz odgojno-obrazovnih ustanova i glava profesionalaca. Prekoriti, kritizirati, opomenuti i kazniti može se i drugačije, razgovorom u četiri oka, daleko od publike, izdvajanjem. Izricanje pedagoških mjera vjerujem da se može i tako izvesti, a možda bi bilo i manje potrebe za njima da se od ranog djetinjstva za nedolična ponašanja djecu opominje nasamo. A u svakom se djetetu može naći i puno dobroga na čemu treba dalje graditi njegovo samopouzdanje i identitet. Možemo ga pohvaliti, i to javno! Učinimo sve što je u našoj moći da ne razaramo, nego gradimo samopoštovanje svoje djece, da budu u stanju sama učiti iz vlastitih pogrešaka, a da pritom ne radimo od njih nesigurne osobe niskoga samopoštovanja.

Autorica: Suzana Peša Vučković