Živimo u zanimljivim vremenima. Kapitalistička ekonomija uništila je prirodno i društveno okruženje, a toga su svjesni i oni koji su stekli nezamislivo bogatstvo ovim ekonomskim sustavom. Međutim, ne žele ga se odreći. Pa kako dalje gomilati bogatstvo i moć, a istovremeno prikazivati “pozitivne učinke i razvoj” u društvu i u odnosu prema okolišu kao posljedice “modernog, suosjećajnog i dobronamjernog” kapitalizma? Kako istovremeno prebaciti krivnju za nastale okolnosti s gore spomenutih centara moći?

Ljudi žele promjene. I žele raditi zajedno na postizanju tih promjena. Oni negdje žele kanalizirati svoj bijes, bespomoćnost, razočaranje i očaj. Po mogućnosti konstruktivno. Vladari u pozadini dobro su svjesni da ovaj emotivni naboj mogu upregnuti i usmjeriti u svoju korist. U javnosti jača osjećaj potrebe za hitnim poduzimanjem mjera bez obzira na njihove posljedice.

Postupno i prikriveno, iste te kapitalističke strukture kolonizirale su ‘borbu’ za prava žena, drugačijih spolnih orijentacija i etničkih pripadnosti. Stoga su financirali nevladine organizacije perifernih, manjinskih i zapostavljenih skupina. S namjerom da se istaknu razlike u spolu, seksualnoj orijentaciji i etničkoj pripadnosti. Znatno manje naglaska se stavlja na to kako ljudi zapravo žive i što rade. Neki bi političari i mediji željeli prikazati institucionalizaciju diskriminacije ne kao posljedicu dezintegracije socijalne skrbi, već kao razvoj modernog društva. Multinacionalne megakorporacije koje zapošljavaju milijune ljudi uvode diskriminatornu politiku pod izgovorom borbe protiv diskriminacije. Stvaranje ove ‘intersekcionalnosti’, ili politički korektne kulture, naravno, stvara otpor jer svaka akcija ima reakciju, koja razdvaja društvo i stvara više lakše kontroliranih skupina. Muškarci protiv žena. Hetero protiv gay ili trans. Bijeli protiv obojenih. Migranti protiv domorodaca. Mladi protiv starih. Takvom politikom identiteta razdvajanje ljudi može trajati u nedogled. Ovo je politika ega.
Bez obzira koja skupina pobijedi, MENI i MOJIMA uvijek može biti još bolje, i uvijek ostanu neki – ONI – na koje se može svaliti krivnju za svaku društvenu nepravdu. A to sigurno nikad nisu oni koji vuku niti iz pozadine. Analiza pokazuje da se svi ti raskoli stvaraju planirano. Ljudi žele koegzistirati u slozi. I to je vladajućima neprihvatljivo.

Na temelju politike identiteta nastale su također klimatske skupine kakve prije nekoliko godina nisu postojale, kao što je Extinction Rebellion. Njihov očigledni krajnji cilj je oduzimanje i privatizacija prirode u smislu predloženog američkog zakonodavstva – Green New Deal.
Borba protiv socijalne nejednakosti i klimatskih promjena apsolutno zahtijeva okončanje doktrine kapitalizma. Jasno. Ali ne ako je isprepletena s ‘marksizmom’. To je dovelo Rusiju do komunističke revolucije. Koje su tada bile posljedice, osim neizmjerne patnje? Oduzeli su imovinu bogatim industrijalcima. Novi vlasnik postala je ‘država’. Iskreno govoreći, unatoč poboljšanjima za većinu, ovlasti su se postupno vratile u ruke nekolicine odabranih. Dakle, prijenos imovine s mnogih na nekolicinu.

Slična stvar dogodila se i u Sloveniji s pristupanjem EU, pod izgovorom zakonski ‘obvezne i poštene’ prodaje državne imovine, u suprotnom smjeru, ali s istim završetkom. Uspješna i profitabilna državna poduzeća namjerno su uništena iznutra, čime je smanjena njihova vrijednost i prodana su za sitniš. Što se još uvijek događa. Dakle, opet se imovina prenosi s mnogih na nekolicinu. Dok traje očito nakupljanje bogatstva, ljudi se svađaju, pažnja je preusmjerena, a stvarni problemi zakopani u masi prividnog.

Poznato je da su čelnici istinske ‘marksističke’ agende (vlasništvo nad cijelom imovinom i zemljom) u konačnici bili vrlo razočarani relativno kratkotrajnim entuzijazmom i opravdanim gnjevom mobilizirane radničke klase protiv bogate buržoazije. Zato su još u 80-ima tadašnji marksisti otvoreno govorili o tome, i kako su potrebne nove skupine ljudi koje bi naizgled vodile drugu revoluciju. A koje su nabrojali? Žene, etničke i spolne manjine.

Svjedoci smo potpune namjerne fragmentacije društva, dok se događa posljednja i najveća pljačka u povijesti našeg svijeta – čitavog planeta Zemlje. Razlike između svih diskriminiranih skupina ljudi koje smo nabrojali u ovom članku su minimalne. Na ovom svijetu postoje samo dvije vrste ljudi. Oni koji imaju moć, i oni bez nje. Međutim, mnogo je više bespravnih, i zato traže našu pomoć za realizaciju svojih planova. Ne dopustite da vas razdvoje. Držite se zajedno.

Autor: Janez Ferkov

Prijevod: Zlatka Šintić Knapič

Izvor:

https://www.zdravo-slovenija.com