Priznajem, ja sam protiv cjepiva.

Priznajem to otvoreno, iskreno i sasvim dobronamjerno, iako sam zapravo za slobodu izbora – ne želim nikome zabraniti da cijepi sebe ili svoju djecu. Ne želim nikome nametnuti svoje mišljenje ili svoj izbor. Mogu prenijeti svoje znanje, mogu usmjeriti na informacije, mogu reći svoje mišljenje, ali ne mogu nikoga na nešto prisiliti. I to isto očekujem od drugih. 

Priznajem, čitala sam razne znanstvene studije o cjepivima. Na primjer, one koje su radili proizvođači cjepiva sami. U njima u pravilu utvrdili da nije sve idealno i da treba na cjepivima još poraditi, još studija napraviti. Iako nam preko medija serviraju “sigurna su i učinkovita”. Zapravo, “nema bolje preventivne mjere od cjepiva”. Zapravo, “spašavaju milijune ljudi godišnje”. Da bar spašavaju milijune djece koja umiru od gladi, pothranjenosti, nečiste vode, ratova! Da bar spašavaju milijune djece koja su oboljela od leukemije, dijabetesa, autoimunih bolesti, autizma, juvenilnog artritisa!

Čitala sam i o kolektivnom imunitetu. Pokušavala u praksu prenijeti formule koje sve zaključuju da cjepiva imaju učinkovitost kod zaštite od neke bolesti. Ono, blizu 100%. Makar se današnja teorija kolektivnog imuniteta temelji na jedinoj statistici o PRIRODNOM imunitetu na ospice iz tridesetih  godina prošlog stoljeća. A ta zaključuje da je samo 63 posto populacije koja je u nekoj “sezoni” preboljela ospice potrebno da zaustavi epidemiju. A o imunologiji i epidemiologiji prirodnog prebolijevanja bolesti zapravo ne znamo ništa. Prirodan imunitet ne donosi zaradu, pretpostavljam.

Čitala sam i o nastajanju ideje o eradikaciji ospica. “Zašto? – Jer postoje.” Samo zato. Čitala sam također o eksperimentima koje su tada provodili na stotinama tisuća djece. Cijepili jednim cjepivom. Prejake nuspojave, jake atipične ospice. Cijepili drugim cjepivom. Preslaba zaštita. Cijepili. Meningitis. Povukli cjepivo u jednoj državi, ali dalje se koristilo u drugoj državi. Jednovalentno, kombinirano… tko više broji. Stotine tisuća djece. Milijuni djece. Ali današnja cjepiva su sigurna. I učinkovita, naravno. Dok se ne dokaže suprotno.

Čitala sam i onu slavnu studiju koja to zapravo nije. Dr. Andrew Wakefield, The Paper. Dr. Wakefield i njegovi kolege zapravo. Znam zaključak i nije to što čujete u medijima. Čitala sam i optužnicu protiv dr. Wakefielda. Nije to što pišu mediji. Optužbe su odbačene. Pitam se zapravo, koju korist jedan liječnik ima od razotkrivanja (ne)sigurnosti cjepiva? Uništenu karijeru? Javno omalovažavanje? Pitaju li se roditelji, zašto? Znaju li roditelji da dr. Wakefield nije jedini liječnik koji je zamijenio komfor za istinu?

Čitala sam također o djeci s brojnim nuspojavama nakon cijepljenja. A neke znam i osobno.

Čitala sam i o bolestima kojih se danas tako bojimo. 

Shvatila sam da mi roditelji više ništa ne ZNAMO, nego samo VJERUJEMO. Liječnicima. Sustavu. Ali uglavnom samo kad su u pitanju cjepiva. Ne propitujemo. Ne razmišljamo. Čak niti svojim instinktima ne vjerujemo. Ali malo pomalo, jedan po jedan, budimo se. Bolno je to buđenje. Ali korisno. I budi nadu u promjene. Na bolje.

Vjerovati je lakše nego preuzeti odgovornost. Preuzeti odgovornost znači informirati se do te mjere da smo čvrsto uvjereni u svoju odluku i mirni s njom. Ne može nas nitko i ništa pokolebati. Ne možemo kriviti druge za posljedice naše odluke.

Odgovornost. Preuzimaju li liječnici odgovornost? A političari koji donose odluke? Preuzima li sustav odgovornost? Hm, jesmo li mi ljudi izmislili sustav upravo za prebacivanje odgovornosti? 

Pravo na zdravlje. Poludim kada čujem da necijepljenjem djeci oduzimamo “pravo na zdravlje”! Svaki roditelj voli svoje dijete i želi mu sve najbolje na svijetu, a pogotovo zdravlja! Dio roditelja se informira, dio vjeruje na riječ. Ali kada dođe do teških bolesti, vrijedi li tada pravo na zdravlje? Imaju li tada roditelji mogućnost izabrati najbolji lijek za svoje dijete, bez obzira na cijenu? Gdje je tada pravo na zdravlje, na najvišu razinu zdravstvene skrbi?? I gdje je ta skrb u slučaju djece s poteškoćama za koje se moraju brinuti roditelji, više nego inače, a oduzeta im je naknada za njegu?

Ne samo cijepljenje, još su mnoge druge teme o kojima “sustav” ne želi da baš previše propitujete: liječenje, školovanje, pesticidi i drugi otrovi u hrani, kemikalije u proizvodima za svakodnevnu upotrebu… ali cijepljenje je baš onaj proboj, ona kritična točka, ona granica – kad je jednom pređeš ne možeš se više vratiti, a sve šire postaje područje koje treba propitati, čak nanovo usvojiti.

I zato: ČUVAJTE SVOJU DJECU! I to ne tuđim iglama, i nikako tijelima i zdravljem djece drugih roditelja!

Čuvajte ih tako da uložite svoju energiju u informiranje. I budite nadasve odgovorni u odlukama. Jer nitko drugi to ne može niti će učiniti za vas. Vaša djeca imaju samo vas.

Dosta mi je licemjerja, dosta sakrivanja iza vjerovanja! Dosta prebacivanja odgovornosti! Ne mogu mirno i tiho gledati što se događa. Previše sam pročitala, proučila, vidjela. 

I zato vrištim: RODITELJI, ČUVAJTE SVOJU DJECU!

Autorica: Z.Š.K.