Kako to možemo tvrditi? Evo kako:

  1. U suštini NIKAD nećemo znati što je zaista dovelo do smanjenja pobola i smrtnosti od zaraznih bolesti jer se uporedo s uvođenjem cjepiva uvodila kanalizacija, vodovod, struja i aparati poput hladnjaka i zamrzivača, a i u službenim se dokumentima taj tehnički napredak, uz cjepiva, navodi kao faktor koji je doveo do smanjenja smrtnosti. Neke su bolesti drastično opale iako za njih nikad nije uvedeno masovno procjepljivanje. Ne govorimo ovdje o pranju ruku jednom ili tri puta na dan, već o bacanju fekalija na ulicu, blatu, životu u nehigijenskim uvjetima u istoj kući sa stokom itd.
  2. Znanost o cijepljenju uzima u obzir samo i isključivo ono što je mjerljivo, a to je razina antitijela, iako je poznato da antitijela nisu i garancija zaštite. No, ta se mjera uzima kao mjera učinkovitosti cjepiva, što je potpuno pogrešno. Na imunitet utječe još čitav niz faktora.
  3. Pri ishodovanju odobrenja za cjepiva proizvođač sam radi testiranja i predaje u dokumentaciji uz zahtjev samo ona testiranja koja pokazuju pozitivne rezultate i to u usporedbi „s ranijim cjepivom“. Nitko nije dužan prijaviti u koliko pokušaja su rezultati bili negativni. To se odnosi na sva klinička ispitivanja i zato je slika o SVIM lijekovima potpuno iskrivljena, na što upozoravaju mnogi pošteni liječnici. Brojne studije s pozitivnim rezultatima, a to je javna tajna, izrađuju tzv. „ghost writeri“, odnosno, potpisuju renomirani liječnici, a zapravo su ih napisali PR stručnjaci proizvođača.
  4. Tijekom studiranja liječnici minimalno uče o cjepivima: njihovoj proizvodnji, sastavu, nuspojavama i neželjenim reakcijama. Uče uglavnom da je to najveći uspjeh medicine i eventualno kalendar cijepljenja. Nakon toga sve informacije dobivaju na edukacijama koje vode predstavnici proizvođača, što znači da su informacije vrlo pristrane.
  5. Sastav cjepiva je nepoznanica, jer proizvođač nije dužan navoditi sastojke koji su ispod granice predviđene farmakopejom, a mnogi toksikolozi upozoravaju na paradoks malih doza, tj. da su neki toksini puno opasniji upravo u malim dozama. Aluminijski pojačivači u cjepivima ostaju u tijelu djeteta dugo, pa se nikad ne može znati kad će i kod kojeg djeteta probiti krvno-moždanu barijeru i izazvati oštećenje mozga.
  6. U sustav cijepljenja nije ugrađeno načelo predostrožnosti pa se prikladnost djeteta za cijepljenje procjenjuje kliničkim pregledom tj. OD OKA, bez ikakvih dodatnih provjera. 
  7. Nakon cijepljenja ne provodi se aktivna farmakovigilancija pa NIKAD nećemo znati koliko zaista ima nuspojava i neželjenih reakcija. Istovremeno se sustavno diskreditira i omalovažava svaki roditelj koji upozori na uočene promjene u zdravstenom stanju i ponašanju svojeg djeteta i to poveže s cijepljenjem. Istaknimo da liječnici imaju zakonsku obvezu prijavljivanja nuspojava i za to je propisana kazna, no ne postoji tijelo koje bi ih uopće kontroliralo i eventualno sankcioniralo. Prema riječima odgovorne osobe iz HALMEDA (dr. Darko Krnić), „zakon propisuje nešto što je u praksi neprovedivo.“
  8. U nekoliko slučajeva pokušaja dobivanja dokumentacije o odobrenim cjepivima, nadležne su regulatorne agencije u Sloveniji i Hrvatskoj odgovorile da se radi o otkrivanju poslovne tajne, a slovenska je pak, agencija, pritom napomenula da bi otkrivanje tih informacija javnosti dovelo do pogrešne interpretacije i smanjenja povjerenja u cijepljenje,  što bi dovelo do odlaska proizvođača s tog tržišta i na kraju do urušavanja sustava cijepljenja i javnog zdravstva kao takvog.

Na temelju svega navedenog, ne može se reći da se ZNA OMJER koristi i štete cjepiva, jer se on ne može realno, a kamoli znanstveno provjeriti i dokazati.

Pravo je svakog živog čovjeka, pa tako i roditelja djeteta, da zna što se namjerava ubrizgati u njegovo tijelo ili dijete o kojem skrbi i da za to dade ili ne dade svoj pristanak. Ne može se ni od koga očekivati da pristane na potencijalno štetan medicinski zahvat u ime općeg dobra, tj. da za opće dobro žrtvuje svoje dijete. Prevencija u suštini NE SMIJE sa sobom nositi NIKAKAV rizik, što kod cijepljenja nije slučaj. Epidemiolozi se bave isključivo brojkama, ali nama su naša djeca SVE, a ne samo broj.

Autorica: Suzana Peša Vučković