Novozelandski sustav ranog i predškolskog odgoja slovi kao jedan od najboljih na svijetu. Odlučili smo istražiti zašto je to tako.

Organizacijski oblici

U Novom Zelandu sustav radnog i predškolskog odgoja ima brojne organizacijske oblike, a za sve njih odgovorno je Ministarstvo obrazovanja. Razlikuju se formalni i neformalni oblici. U formalnim oblicima većina je odgovornih osoba profesionalaca,  dok je u manje formalnim oblicima skrbi za malu djecu vodstvo prepušteno roditeljima, ali uz kontinuiranu pomoć i suradnju s profesionalcima iz područja odgoja i obrazovanja.  Među formalnima su: vrtići, odgojno-obrazovni centri, centri odgoja i obrazovanja kod kuće, a neformalni su: obiteljski vrtići, Kohanga reo, Centri za igru i igraonice.

Za sve organizacijske oblike postoji jedan zajednički kurikulum, fleksibilno koncipiran, pa omogućuje da se na temelju njega grade različiti programi.

Službeni dokument tj. kurikulum u Novom Zelandu zove se Te Whariki. Te Whariki na maorskom znači prostirka koja se zajednički tka, plete. Sam taj naziv odražava viziju odnosno filozofiju kojom je protkan novozelandski kurikulum. Taj dokument ima svrhu stvoriti kurikulumski okvir koji će biti implementiran u ustanovama za rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Uveden je 1996. godine nakon niza godina u kojima se se događale promjene. Nekoliko godina nakon donošenja nacionalnog kurikuluma, Te Wharikija, donesen je i strateški plan nazvan Putevi ka budućnosti (Pathways to the Future) koji je postavio promjene u obrazovnoj politici i financiranju s ciljem podizanja kvalitete usluge ranog odgoja i obrazovanja, pogotovo za djecu Maora i Pasifika, kao i onu s lošim imovinskim stanjem i može se reći da je financiranje danas veće za djecu u ranom i predškolskom odgoju nego za djecu u osnovnom obrazovanju.

Načela Te Wharikija

Kurikulumom Te Whariki vrlo su široko postavljeni ciljevi ranog odgoja i obrazovanja, a njihov su temelj četiri načela. To su kako slijedi:

  1. Osnaživanje – odgajatelji na djecu gledaju kao sposobne i kompetentne učenike, kurikulum se stvara na dječjim iskustvima, znanju, vještinama, interesima osnažujući djecu da sama biraju i preuzimaju odgovornost za svoje učenje.
  2. Cjelovit, holistički razvoj –  odgajatelji cijene i potiču jedinstvene i različite načine učenja svakog djeteta i trude se stvoriti okruženje u kojem će djeca imati prilike koristiti sva osjetila u aktivnostima i time razvijati znanja, vještine i stavove za nova istraživanja
  3. Obitelj i zajednica –  odgajatelji cijene bogatstvo u primljenim informacijama dobivenim od roditelja, potiču se članovi obitelji da sudjeluju i doprinose na sve moguće načine
  4. Odnosi – djeca uče kada ljudi u njihovoj okolini reagiraju (odgovaraju) na njihove potrebe  i međusobne odnose među ljudima, mjestima i stvarima. Djecu se potiče da zajedno surađuju s odraslima i drugom djecom i da istražuju raznolik asortiman sredstava i opreme.

Iz ovih načela proizlazi 5 područja učenja koja zajedno čine okvir kurikuluma (Ibid):

  1. Dobrobit – zdravlje i dobrobit djece je zaštićena i njeguje se; cilj je da se djeca osjećaju dobro u prostoru u kojem se promovira zdravlje, gdje se njeguje emocionalna dobrobit i gdje su djeca zaštićena.
  2. Pripadnost – djeca i njihove obitelji razvijaju osjećaj pripadnosti; cilj je da osjećaju povezanost s ustanovom u kojoj su dobrodošli, ugodno se osjećaju s rutinama, običajima i aktivnostima koje se ritmički ponavljaju i gdje poznaju granice poželjnih ponašanja.
  3. Komunikacija – promovira se jezik i simbole različitih kultura; cilj je da djeca razvijaju verbalnu i neverbalnu komunikaciju za mnoge svrhe; uče razne priče iz svoje i drugih kultura te da spoznaju različite načine izražavanja svoje kreativnosti i izražavanja.
  4. Istraživanje – dijete uči kroz aktivno istraživanje svojeg okruženja kroz igru koja se cijeni kao smisleni način učenja, posebno slobodna igra;stječu samopouzdanje i kontrolu  svojeg tijela, također uče strategije aktivnog istraživanja, razmišljanja i shvaćanja kroz suradničko djelovanje s drugom djecom i odraslima.
  5. Doprinos – cijeni se doprinos svakog djeteta.; cilj je naučiti djecu da žive u sredini gdje ima mnogo prilika za učenje, da se cijeni individualnost i potiče ih se na suradničko učenje.

Evaluacija i procjena

Cilj procjene je pružanje korisnih informacija o dječjem učenju i razvoju kojeg im odrasli pružaju kroz program, a uključene su i obitelji djece. Procjena podrazumijeva profesionalno promatranje od strane iskusnih i educiranih osoba te ima za cilj usavršavanje programa. Procjena se odvija kroz svaku minutu dok odrasli slušaju, promatraju i surađuju s pojedinim djetetom ili djecom u odgojnoj skupini. Dubinska procjena zahtijeva od odgajatelja da prati promjene u ponašanju djece i njihovom razvoju i da to povezuje s ciljevima kurikuluma.

Jedan od specifičnih načina procjene i evaluacije u Novom Zelandu su i tzv. dnevnici učenja (Learning Stories) koje pišu odgajatelji kako bi pratili razvoj dječjeg učenja, a ujedno i sami učili i procjenjivali koje su dispozicije za učenje kod djeteta poticali. Osmislila ih je Margaret Carr, inače jedna od sukreatorica novozelandskog kurikuluma, u suradnji s kolegicama. Jedan od specifičnih načina procjene i evaluacije u Novom Zelandu su i tzv. dnevnici učenja (learning stories). Dnevnici učenja su instrument za procjenu, ali i metoda izvještavanja. Pisanje dnevnika učenja daje odgajateljima slobodu da otkrivaju tko su kao odgajatelji. Pomoću njih odgajatelj otrkriva svoje profesionalne perspektive navodeći željene ishode te još povrh toga traže da svoje gledište na ono što se odvijalu dade i samo dijete, ali i njegova obitelj.

Uključenost obitelji i suradnja s njima

Kurikulum u Novom Zelandu navodi da bi ustanove i centri za rani odgoj trebali pomoći obiteljima dajući im podršku u podizanju djece, istovremeno uvažavajući činjenicu da su oni i dalje djetetov primarni odgajatelj. U Novom Zelandu zakonska je obveza da ustanove i centri za rani i predškolski odgoj i obrazovanje uključe roditelje u rani odgoj i obrazovanje. Roditelji imaju mogućnost sudjelovati u procesima donošenja odluka.

Iako su obitelj i zajednica integralni dio okvirnog kurikuluma Te Whariki i njihova se važnost provlači kroz cijeli dokument, zapravo je malo pažnje posvećeno ulozi članova zajednice i obitelji u podizanju djece. Te Whariki je uglavnom usmjeren na profesionalce u ranom i predškolskom odgoju, i možda bi Novi Zeland trebao preispitati tu usmjerenost i okrenuti se više prema roditeljima, članovima obitelji i članovima zajednice. Odvojeno poglavlje o obiteljima u Te Wharikiju možda bi doprinijelo tome da kurikulum bude dostupniji roditeljima i zajednici i na taj način bi se izazvali pozitivni učinci na dječji kurikulum kod kuće.

Obrazovanje odgajatelja na Novom Zelandu

U Novom Zelandu  postoji konsenzus da su kvalifikacije osoblja od iznimne važnosti za kvalitetu ranog odgoja i obrazovanja (Kaga et. al, 2010 prema Krnjaja i Pavlović Breneselović, 2013). Profesionalno obrazovanje i profesionalni razvoj je jedan od strukturnih kriterija kvalitete.

Teacher interacting with student(s), Mufti, Māori culture, Sitting on the floor, Mixed genders

Obrazovanje učitelja/odgajatelja na Novom Zelandu je iznimno fleksibilno, postoji više studijskih programa i načina studiranja. Ovisno o sektoru koji je student izabrao te način na koji mu  je lakše i brže učiti. Postoje mogućnosti studiranja na fakultetu kao redovni studij ili kao izvanredni, a može se studirati i preko interneta. Bez obzira na izabrani put potrebno je završiti program inicijalnog učiteljskog obrazovanja (ITE –  Initial Teacher Education).

Kad se govori o kadrovskoj dimenziji podizanja kvalitete ranog odgoja u Novom Zelandu te registraciji odgajatelja i učitelja u strukovni registar, neizostavno se mora spomenuti i novozelandski Etički kodeks učitelja. Njime se dodatno osigurava kvaliteta ranog odgoja. Etički kodeks učitelja koji su registrirani za rad u Novom Zelandu je kratak, no u njemu su koncizno i jednostavno izneseni osnovna filozofija pedagoške prakse i obveze koje se stavljaju pred učitelje koji moraju zadovoljavati kriterije profesije te on predstavlja samo okvir za odgojno-obrazovne profesionalce dajući im smjernice za njihovo odgovorno i etično ponašanje u odgojno-obrazovnom radu. U samom uvodu navedena su četiri osnovna načela koja upravljaju profesionalnim interakcijama učitelja, a to su: autonomija, pravda, odgovorna skrb i istina.

Kao ključni aspekt za podizanje kvalitete ranog odgoja u Novom Zelandu podrazumijeva se i konstantno financiranje profesionalnog usavršavanja njihovih učitelja i odgajatelja. Uzimajući u obzir istraživanja koja su pokazala da do uspješne implementacije kurikuluma dolazi tek kad oni koji ga u praksi realiziraju zaista svjesno mijenjaju i osobne paradigme i subjektivne pedagoške teorije, novozelandski Ured za nadzor Ministarstva obrazovanja ukazivao je na potrebu stalnog stručnog i profesionalnog usavršavanja i podrške učiteljima i odgajateljima. Vlada je tako razvila projekt za podršku razvoju kvalitete profesionalnog usavršavanja kojim se cilja na tri aspekta: razvoj kapaciteta za vrednovanje kvalitete, programe profesionalnog usavršavanja i podršku akcijskim istraživanjima praktičara.

Ukratko, novozelandski kurikulum je vrlo otvoren pa daje slobodu izrade programa svakoj pojedinačnoj ustanovi. Potpuno je decentraliziran, naglašava važnost procesa umjesto rezultata, posvećen je djetetovom razvoju u svim aspektima, a ne samo kognitivnom ili akademskom.

Kako je poznato da se Te Whariki dobrim dijelom temelji na „primjerima dobre prakse“, a to je prvenstveno pristup Reggio Emilia, nije teško zaključiti da pred sobom imamo vrlo kvalitetan razvojni kurikulum koji se može smatrati jednim od najboljih u svijetu. Ono što će ga, vjerujemo, dugo održati na tom mjestu jest njegova otvorenost za nova istraživanja i unošenje promjena upravo zbog usmjerenosti na kontinuirano ispreplitanje prakse i teorije, na tkanje „prostirke od rogozine“, njegova fleksibilnost i prilagodljivost, a da se pritom ne mora nimalo odstupiti od načela na kojima se temelji. Kroz Te Whariki može se vidjeti uvažavanje različitih kultura od kojih je sastavljeno društvo te prioriteti koje ima to društvo u cjelini.

Autorica: Suzana Peša Vučković