Kao autor napisa gornjeg naslova nisam iznenađen oprečnim mišljenjima o jogi i posebice njezinom mjestu i ulozi u (kršćanskoj) obitelji. Kao što sam i spomenuo u navedenom napisu, u Hrvatskoj, a slično je i u susjednim zemljama, postoji izražen otpor vježbanju joge kod znatnog broja ljudi. Uzrok takvom otporu, a potom i nesnošljovosti te katkada i mržnji, je – neznanje. I to ne umno, intelektualno, već duhovno, spiritualno. A razlika je ogromna! Evo i zašto.

Veliki broj ljudi koji se protive jogi možda su o njoj tek pročitali poneki članak na internetu, u pravilu popraćen gomilom svakojakih osvrta, ili su čuli nečiju preporuku da je se klone. Većina tih ljudi, ali i onih koji im savjetuju da bježe od nje “k’o vrag od tamjana” nikada je nisu sami vježbali. Većina ih nema nikakvo osobno iskustvo s jogom. No, to što su usput pročitali ili čuli smatraju dovoljnim za omalovažavanje, pa i napadanje nečega što uistinu ne poznaju. Netko, međutim, može imati loše iskustvo s nekim tko vježba ili poučava jogu. No, za nesavjesno ponašanje vježbača ili učitelja joge ne smijemo kriviti vještine i vrline joge, kao što za neodgovoran pristup nastavnika matematike prema učenicima ne osuđujemo matematičku znanost.

I onda, je li joga religija? Je li joga protivna kršćanstvu? Je li joga “sotonina nauka”?

Vježbam jogu više od dva desetljeća. Ponekih godina i više sati dnevno, gotovo svaki dan u tjednu. Pročitao sam stotinjak knjiga i udžbenika o jogi. Položio sam međunarodni ispit za poučavatelja joge. Već više o desetljeća i pol vodim vježbe joge; vježbam i učim njenim dobrobitima stare i mlade, žene i muškarce, zdrave i bolesne, crne i bijele, vjernike i nevjernike, sretne i ogorčene, ne dijeleći nikoga ni po čemu, prihvaćajući svakoga, pomažući svima kojima je potrebno onoliko koliko znam i umijem. I naravno, samo i isključivo u opsegu vježbi joge, a ne nečega u što nisam upućen ili za što nisam učen i obučen.

Između ostalih, radio sam vježbe s ljudima oboljelim od raka, s osobama s invalidnošću, ovisnicima, pa i s onima koji su postali žrtve pogrešnih medicinskih postupaka, kao što je cijepljenje. Radeći sa svim tim odraslima i djecom, s bolesnicima uvijek i bez iznimke – bez ikakve naplate. Ali i inače bez posebne zarade, dapače nemali broj mjeseci plaćao sam najam prostora i ostale troškove iz vlastitog džepa. Ne žaleći se, već naprotiv, radujući se što imam priliku od Oca/Majke/Vrhunskog Bića davati.

I nakon više od dvadeset godina ne usudim se reći da išta posebno znam o jogi. Gotovo pa – ne znam ništa. Kao i svako istinsko duhovno znanje preduboka je da bih joj mogao i naslutiti dno, ili vrhunac. Tek sam običan učenik, znatiželjan i zaigran. Željan dijeliti iskustva s isto tako otvorenim malim ljudima kakav sam i sam. Raduje me mogućnost da pomognem, bez očekivanja ili uvjeta, bez nagrade ili pohvale. Spreman sam na poruge, na osude, na žigosanje … i onih kojima sam, vježbajući s njima jogu, činio dobro, ili pak onih s kojima sam se godinama zalagao, i javno izlagao, za ukidanje obaveze cijepljenja. Kojima sam skromno pomogao osloboditi se zdravstvene poteškoće ili je bar ublažiti. Kojima sam pomogao riješiti se loše(ih) životne navike, ponašanja ili odnosa prema bližnjima.

I onda, je li joga religija? Je li joga protivna kršćanstvu? Je li joga “sotonina nauka”? …

Jesam li možda nevjernik ako vježbam jogu? Jesam li možda manje kršćanin? Trebam li uopće bilo kome opravdavati i obrazlagati svoju vjeru, njezinu postojanost ili slabost, njezinu snagu ili pad? Do onome koga osjećamo, ili odbacujemo, kao Ljubav, Istinu i Jedinstvo! Nije li dovoljno da moju vjeru očituju djela?

“Joga nije droga da se može prošvercati!”, lijepo je sažeo odgovor meni drag učitelj. Dakako, onaj tko je pokušava podvaliti, a u svakom žitu ima kukolja, lažno se predstavlja za jogina. Takav sramoti i starodrevni nauk joge, čija je jedina zadaća tjelesno, umno, duševno i društveno zdravlje pojedinca i zajednice, ali i potiče netrpeljivost i sukobe. Dovoljno je da nasuprot sebi ima makar jednog sličnog sebi…

Imao sam čast u više navrata upoznati svećenike raznih vjeroispovijesti koji su vježbali ili još uvijek vježbaju jogu. Da, neki to čine u tajnosti! Bilo je zadovoljstvo otvoreno i iskreno razgovarati s njima o jogi, o vezi joge i religije, njihovim sličnostima i razlikama, ali i razmijeniti iskustva o učincima vježbi pa čak i zajedno vježbati. Da, zajedno smo i molili, većina s krunicom u ruci. Jedine vanjske razlike su što kršćanska ima križić, dok jogijska, koja se zove “mala”, posjeduje zrno posvećeno učitelju. Ali ono što je jednako, a što je nemjerljivo bogatstvo u očitovanju Ljubavi, Istine i Jedinstva, su vapaji našeg unutrašnjeg duhovnog bića, molitve naših srca.

U trenucima dok smo zajedno molili (među svećenicima bilo je i žena!), zajedno se radovali životu, poštujući novo, drugačije, molili se za znanje, mudrost i blagost u susretu s ljudima, životinjama, čitavom prirodom, a napose potrebitima, deseci, stotine, tisuće porukama su na društvenim mrežama blatili moga brata ili sestru kršćane, muslimane, hinduse, budiste, ateiste, autiste, oboljele od raka debelog crijeva, nepokretne od cjepiva dječjom paralizom, vegetarijance, makrobiotičare, zaštitnike životinja, pušače, pijance, drogeraše … Blatili ih, ako ni zbog čeg drugog, onda stoga jer su i u jogi našli djelić smisla postojanja, poticaja za dobrotu ili spremnosti za pomoć. Nabacujući se riječima k’o  kamenjem prema onima i onome što je zajednička baština čovječanstva, jedna i jedina religija sviju nas – vječna potraga za srećom.

I onda, je li joga religija? Je li joga protivna kršćanstvu? Je li joga “sotonina nauka”?

Sretno, prijatelji!

Hvala uredništvu stranica Roditelj odlučuje koje potiče na promišljanje, bez nametanja stavova i dijeljenja savjeta.

Autor: Goran Majetić