Kada sam 2011. objavio ovaj napis, u tada vrlo čitanom internetskom magazinu Kameleon, zasipalo me mnoštvo istovjetnih upita: “Je li to istina?”. Naredne godine prenio sam ga i u knjigu “Život nije najviše što mogu dati”, i opet je zaredalo isto pitanje. Moj odgovor i tada i danas posve je isti:

Žive ljudi – koji ne postoje!

“Blagodati” današnje “razvijene” civilizacije potaknule su pojedince, koji ne žele ništa više nego skromno i samozatajno živjeti u skladu s prirodom i u miru s okolinom, da – prestanu postojati! To je njihov odgovor na gubitak osobne slobode i dostojanstva, na pretvaranje ljudi u “sredstva za plaćanje”, na izrabljivanje od strane svjetskih moćnika – od korporacija do vlada. Ljudi, koji ne postoje tu su, među nama, a urednik Kameleona imao je sreću i čast razgovarati s jednom takvom obitelji u Hrvatskoj.

Ann (28) je podrijetlom iz Škotske, a u Hrvatsku je došla pred tri godine iz ljubavi prema Vedranu (32). Ann je završila privatni studij likovne umjetnosti, a Vedran je ostao “vječni student” povijesti i filozofije. Uz to, pohađali su ili pohađaju razne tečajeve o održivim načinima življenja, permakulturi, biodinamičkom poljodjelstvu, … Žive u zaselku nadomak Karlovca, naizgled “Bogu iza nogu”.

Tog seoca nema na zemljovidima jer broji svega četiri kuće. Odlučili su se u njega doseliti zbog mira, tišine, lijepe prirode, ali i stoga jer tu više nitko nije stanovao. Vedran je uspio pronaći unuke (dvoje staraca) posljednjeg vlasnika jedne od kuća i dogovoriti kupnju imanja dopola zaraslog u korov za vrlo mali novčani iznos. Iznos kojim su obje strane bile zadovoljne, kupci jer više nisu ni mogli platiti, prodavatelji jer su i oni među stotinama tisuća hrvatske sirotinje.

– Zaselak se nekoć zvao po prezimenu bivših vlasnika zemlje koju smo kupili. Sada, kada smo mi njegovi prvi novi žitelji, promijenili smo mu ime u – Selo (smijeh). Kao što ste se sami mogli uvjeriti, do ovog mjesta ne vodi asfaltirana cesta, nema vodovoda, električne mreže, … No, ništa od toga nam niti ne treba – priča Vedran.

U blizini kuće je jedna od najljepših hrvatskih rijeka, Korana, a uz njezinu obalu vrelo iz kojeg se snabdijevaju pitkom vodom. Za pranje se snalaze i “hvatanjem” kišnice koja se slijeva s krovnih oluka u omanju cisternu. Ljeti se kupaju u rijeci, u proljeće i jesen se tuširaju kišnicom ispred kuće, a zimi se peru u bačvi punoj tople i mirisne kupke.

A malo struje koliko im treba za štedne sijalice, laptop i hladnjak (na istosmjernu struju) pribavljaju iz vjetroelektrane te sunčevih ćelija smještenih na krovu. Staru drvenu kuću su temeljito obnovili i osuvremenili pojedinim dodacima kao što su spomenuta energetska postrojenja i preinakama poput sobnog dimovoda ili ostakljenog potkrovlja na jugu za bolje zagrijavanje i čuvanje topline zimi.

– Novca imamo vrlo malo. Oboje službeno – nismo zaposleni. Ali nismo prijavljeni na Zavod na zapošljavanje. Ne, imamo posla dovoljno. Pa i prihoda, ali to nije samo novac. Predmete koji su nam potrebni za život dijelom stvaramo sami od tvari iz prirode koja nas okružuje, dijelom pribavljamo razmjenom s ljudima sličnih svjetonazora, a tek mali dio kupujemo – ukazuje Ann.

A Ann i Vedranu zapravo malo toga uistinu treba. Uzgajaju vlastito voće i povrće za hranu, nešto malo žitarica dobiju od prijatelja. Posjeduju samo ručni alat, a motor na imanju imaju jedino vjetroelektrana i hladnjak. Televizora nemaju niti ga žele posjedovati jer umjesto “buljenja u mali ekran” dovoljan prozor u svijet im je malo prijenosno računalo. A i kućna knjižnica puna je vrijednih izdanja.

Ne mogu se pohvaliti niti osobnim automobilom ili motorkotačem, ali su ponosni na bicikle kojima se voze do prve autobusne postaje. Javnim prijevozom katkada “zalutaju” u Karlovac, radi kupovine, osjećaja društvenosti, šetnji parkovima, … Ovaj mladi par ne živi previše povučeno, ima dosta doticaja sa sličnim “samotnjacima”, povremeno i sa žiteljima najbližih zaselaka. Ipak, njih dvoje – ne postoje!

– Ono po čemu se razlikujemo od ostalih ljudi u Hrvatskoj je neimanje nikakve osobne isprave. Da, dobro čujete, ne posjedujemo – rodni list, osobnu iskaznicu, putovnicu, bankovne kartice, … Kako to? Lijepo, zahvaljujući roditeljima. Kada smo rođeni nismo uvedeni u – sustav. Igra sudbine je htjela da smo oboje zaslužili majku i oca koji su bili dovoljno osviješteni i hrabri da nam osiguraju slobodu time što nas – nisu priznali (smijeh) – ističe Vedran.

Sudbina je spojila njihove životne putove … jer su se, kažu, molili za dijeljenje životne sreće sa sličnim supružnikom. Naravno, Ann i Vedran nisu u braku jer su za sklapanje bračnog ugovora potrebni “papiri” kojih oni nemaju. I bez njih žive zadovoljno u prijateljstvu i ljubavi. Unatoč poteškoćama, koje prate svačiji život, pa tako i ovih “tajnovitih” mladih ljudi.

Ponekad život stavlja pred njih izazove koje se, nama koji smo uredno uvedeni u matične knjige, bankovne račune, biračke popise … čine nerješivima. Nikada nismo pokušali živjeti drugačije i vrlo je vjerojatno da za način života Ann i Vedrana nećemo imati odviše razumijevanja, ali niti zanimanja. Ipak, kada svoje živote usporedimo s njihovim, ukoliko smo istinoljubivi nećemo moći nego složiti se da mi živimo kudikamo zamršenije, da su prepreke koje nam valja savladati znatno više od njihovih.

– Ponekad prijatelji s kojima se družimo u malim “alternativnim” zajednicama u Hrvatskoj iskreno žele znati kako se osjećamo, kako se nosimo sa životom, čega se bojimo, … Znalo se dogoditi da smo bili teže bolesni. Nije lako pomiriti se s činjenicom da smo si uskratili zdravstvenu skrb. Istina je da za nas nema mjesta u bolnicama, no među dragim osobama koje smo upoznali ima i liječnika. Pružili su nam svoje usluge u našem domu, ne tražeći za uzvrat ništa više od našeg osmjeha … ili košarice jabuka (smijeh) – naglašava Ann.

Osim pomoći liječnika u nuždi, sami brinu o svojem zdravlju na prirodne načine: pripravcima od ljekovitih trava, hranom koja je – lijek, redovitim tjelesnim kretanjem (rad, vježbe), bivanjem “ovdje i sada”, sagledavajući život s vedrije strane, igrajući se života, …

Tijekom nedavnog travanjskog popisa stanovništva u njihov zaselak nitko nije došao po zadatku. Ta selo je odavno pusto! Nisu zanimljivi niti jednoj državnoj službi jer – ne postoje. A budu li jednog dana imali djece, hoće li ona izrasti u nepostojeće osobe?

– Radujemo se prinovi. Na putu je (smijeh). Želimo joj sretan silazak na Zemlju. Po rođenju bit će to same naše dijete, ne želimo ga dijeliti s državom, niti ikakvim drugim središtima moći. Ne želimo da jednog dana postane bezlični broj, potrošački rob ili pak oružje u nečijim rukama. No, s odrastanjem ta će duša sama odabrati kako će živjeti. Može se dogoditi da nas se “odrekne”, prihvativši obrazovanje u državnoj školi, cijepljenje protiv dječjih bolesti, mesnu prehranu, služenje vojnog roka, … – posve je otvoren Vedran.

Da, roditelji začete duše su mirotvorci, vegani, nisu procijepljeni, … Nisu završili državne škole i studije, ali jesu obrazovani – iznad hrvatskog prosjeka. Poduku su dobili od roditelja i njihovih prijatelja, a potom je nastavili u sličnim zajednicama slobodnih ljudi. Važno je znanje, ponavljaju, a ne “papiri”. Važno je učiti čitav život, od Majke / Oca prirode.

Vedran i Ann skrasili su se u Hrvatskoj. Ann je, jasno, “prebjeg” iz Škotske, jer kao žena “bez osobnosti” ne može prelaziti službene državne granice (Hrvatske). Ne znaju jesu li jedini “nepostojeći” par u zemlji, ali vjeruju da će ih biti sve više. U zapadnoj Europi trenutno ima nekoliko stotina ljudi poput njih, koji pomiču granice življenja u slobodi. Malen je to broj, ali daje nadu. Iako ne putuju svijetom, u vezi su putem interneta s nekolicinom takvih obitelji. A sve više mladih, parova i obitelji čulo je za njih, čulo je da se može živjeti i drugačije. Sjeme nove slobode je posijano …

– Nema bojazni da ćemo biti “otkriveni”. Mi ne lažemo, ali je posve svejedno zovemo li se Ann i Vedran ili nekako drugačije. Kao što je sporedno koliko nam je godina, gdje točno prebivamo, čime se sve bavimo. Vi nam možete vjerovati da smo to – mi, a i ne morate. To je vaš odabir. Mi ionako ne postojimo (smijeh) i stoga uživamo zaštitu kakva je većini nepojmljiva. Primjerice, ti si naš zaštitnik. Premda ćeš ljudima reći djelić istine o nama, mnogi ti ništa neće povjerovati. Čitava ova mala ispovijest ostat će tek – priča za laku noć – ljubazno su pojasnili mladi ljudi koji su na čas otvorili svoja srca neznancu.

Neznanac im je skromno zahvalio, ponijevši u svojem srcu do tada nepoznatu ljepotu …

Autor: Goran Majetić