Početkom siječnja recenziran je i primljen za objavu u znanstvenom časopisu European Journal of Clinical Investigation izvorni znanstveni rad grupe autora pod vodstvom Johna P.A. Ioannidisa sa Stanford sveučilišta u Kaliforniji. Naziv je rada “Procjena učinaka obaveznog zatvaranja u kuće i zatvaranja svih nenužnih djelatnosti na zaustavljanje širenja bolesti COVID-19”.

Autori su za usporedbu koristili podatke o rastu broja zaraženih te restriktivne nefarmaceutske (bez uporabe lijekova) mjere koje su nametnule vlasti u 10 zemalja: Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Iranu, Italiji, Nizozemskoj, Španjolskoj, Južnoj Koreji, Švedskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Pokazalo se da nisu našli značajni utjecaj jakih restriktivnih mjera na pad broja slučajeva zaraženih. Zaključuju da se slična smanjenja moglo postići i manje restriktivinim mjerama. Jednostavno rečeno, nema čvrstih dokaza da je uporaba izuzetno striktnih mjera poput zaključavanja doprinijela “spljoštavanju krivulje”, a to je bio najčešći argument za primjenu tih mjera.

Radi lakše vizualizacije izrađen je grafikon koji prikazuje utjecaj mekših i tvrđih mjera  na stopu rasta odnosno pada broja zaraženih u tih deset zemalja. Južna Koreja i Švedska imale su najblaže mjere, a krivulje su gotovo identične ostalima.

Autori ne isključuju da je bilo manjih pozitivnih učinaka, no čak i ako postoje, utvrđuju da su ove agresivne mjere donijele puno veće štete stanovništvu i zemljama u kojima su provođene.

Nažalost, u mnogim je zemljama, poput Njemačke, na snazi vrlo čvrst lockdown. Mnogima je jasno da se, čak ni nakon znanstvene provjere, u mnogim zemljama neće odustati od takvih mjera, a da se one ne temelje na znanosti, već na nečem drugom što nam je tek za dokučiti ako ne želimo ulaziti u brojne teorije.

Autorica: S.P.V.

Izvorni članak:

https://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1111/eci.13484